GRADSKI KAŠTEL / UTVRDA KAMERLENGO

GRADSKI KAŠTEL U TROGIRU

Prilog proučavanju fortifikacija ranog XV. stoljeća

V a n j a K o v a č i ć

UDK: 718.81(497.5 Trogir) “14”

Izvorni znanstveni rad

Vanja Kovačić

Ministarstvo kulture

Konzervatorski odjel u Splitu

Analizirajući povijesnu građu i arheološka istraživanja, autorica prati gradnju gotičkog kaštela Kamerlengo u Trogiru, uz nove elemente o popravcima i dogradnji južne strane gradskih zidina.Prvi put donosi nacrte kaštela iz 1829. Godine koji su pohranjeni u Državnom arhivu u Beču.

Izvor : http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=149797

Gradski kaštel u Trogiru podignut je po projektu nove mletačke vlasti početkom

XV. stoljeća kao izdvojena utvrda na periferiji utvrđenoga grada. Lokalna toponimija na ovome močvarnom rubu otočića nije imala većeg značenja pa je ime kaštela ostalo na razini opće terminologije vojne arhitekture. U najranijim ispravama koje se odnose na planiranje i pripreme za gradnju trogirski se kaštel spominje kao fortilicium odnosno arx. Tek nakon više stoljeća uvriježio se naziv Kamerlengo, prema nazivu uglednih državnih službenika Republike. U Veneciji su Camerlenghi del Comun bili javni državni blagajnici koji su imali sjedište na Rialtu u Palazzo dei Camerlenghi. U provincijskim glavnim gradovima poput Zadra imenovani su Camerlenghi dei Reggimenti, koji su uz temeljnu službu prikupljanja prihoda čuvali i vršili podjelu regalija. Na važnoj funkciji predstojnika

komore - camerlengo ili camerarius - bavio se administriranjem prihoda i rashoda, sakupljanjem i zakupom poreza, zakupom tridesetine i soli, te izvoznim carinama i isplatom vojnika. Ti su službenici u dalmatinskim gradovima bili podređeni zadarskom camerariusu. Najistaknutije službe u gradu Trogiru obnašali su kaštelan, kamerlengo i knez odnosno kapetan, čije je funkcije objedinjavala jedna osoba. Kamerlengo je o nekim poslovima komore odlučivao zajedno s knezom.

U izvješću sindika Donà Bassadona i Pietra Landa god. 1580. prvi se put trogirski kaštel spominje kao sjedište kamerlenga. Na snimci kaštela inženjera Alessandra Gannasse iz kasnog XVIII. stoljeća navodi se da su kaštelan i kamerlengo imali stan u sjevernom nizu kuća unutar kaštela, koje su danas srušene, što upućuje na to da je naziv službe tijekom vremena postao sinonim za trogirski gradski kaštel. Na austrijskim snimcima iz XVIII. i početka XIX. stoljeća upotrebljava se naziv Veliki kaštel (Castell maggiore), a tijekom prvih desetljeća XIX. Stoljeća nadopunjuje se imenom Kamerlengo (Castel Maggiore oder Camerlengo), što je preživjelo u govornom jeziku.

Trogirski povjesničari XVII. stoljeća Ivan Lucić i Pavao Andreis prikupili su dragocjene povijesne izvore i svjedočanstva o prošlosti grada, posebice o njegovoj opsadi od mletačke flote. U dokumentima se navode precizne upute za gradnju gradskog kaštela zasnovane na strateškim analizama terena, pristupa s kopna i mora i nepovoljnih pravaca napada. Proučavanjem povijesnih razloga nastanka i arhitektonskih odlika trogirskog kaštela bavilo se više autora čitavoga minulog stoljeća.Trogirska opsada s mora praćena bombardiranjem grada izvršena je po odluci dužda Tommasa Moceniga (1414.-1423.). U vojnoj službi istakao se u bitkama za prevlast na moru s Đenovom, bio je zapovjednik galije u ratu za Chioggiu (1378.-1381.), a vodio je križarsku flotu u pohodu na Nikopolis 1396. godine.

Već u XIV. stoljeću Venecija je iskazala ozbiljne nakane prema Trogiru, toj maloj ali važnoj dalmatinskoj komuni. Sukob između Đenovežana i Mlečana izbio je u pomorskoj bitci kod Trogira 1378., gdje su se sklonile đenoveške galije na čelu s Lucianom Doriom.

Južna obala u Trogiru, konac XIX. st.

Mletačka flota pod zapovjedništvom admirala Vettore Pisanija,koji je prije toga osvojio Kotor i uništio šibensku luku, bombardirala je grad s morske strane i s položaja na Čiovu uz pokušaj iskrcavanja na kopno. Međutim, plan se nije ostvario kao što nije uspio ni ponovni pokušaj Venecije da zadobije Trogir sljedeće godine.Nakon pobjede nad turskom flotom kod Galipolja, na mostobranu između Male Azije i Europe 1416. godine, Mlečani ubrzo stječu kontrolu nad gradovima na ulazu u Jadran. Drugi strateški punkt na sjeverozapadnoj strani Jadrana bile su Akvileja i čitava pokrajina Friuli koje su pale 1419.-1420. god. Poslije učvršćenja mletačke vlasti u Zadru slijedile su intervencije u komunalnim središtima srednje Dalmacije kao dio Mocenigova osvajačkog programa za čitav jadranski bazen. Osobiti izazov Veneciji bili su trogirski brodovi, koji su ploveći prema Apuliji ugrožavali njezine pomorske i trgovačke interese pa je početkom 1420. Vijeće umoljenih donijelo odluku o osvajanju Trogira. Napadi na grad započeli su u svibnju i trajali čitav lipanj 1420., pod vodstvom Pietra Loredana, koji se već kod Galipolja afirmirao na položaju zapovjednika flote. Izložen u morskom kanalu, Trogir je dugo odolijevao jakim pomorskim snagama, koje su imale artiljerijsku podršku na obali otoka Čiova, sučelice južnoj strani grada. U opsadi su teško oštećene gradske zidine XIV. stoljeća s obodnim kulama, samostan sv. Nikole, katedrala sa zvonikom, vijećnica, gradska loža i brojne palače. Kako se grad nije dobrovoljno predao, nova vlast nije imala mnogo privrženika u redovima trogirskog plemstva i građanstva.

  Ulaz u luku kod kaštela Kamerlengo

 

Pobjednici su odmah počeli uređivati grad prema svojim pravilima, uz stacioniranje velikog broja najamnika.Jedan od prvih zadataka u organizaciji života u gradu bio je popravak oštećenih zidina i kula te gradnja gradskog kaštela koji je mogao funkcionirati kao izdvojena utvrda.

Neposredno nakon što Verona priznaje mletačku vlast god. 1408., osnovan je ured provisores ad fortilicia, u čijem je programu bila provjera stanja obrambenog sustava i u drugim osvojenim pokrajinama. Republika je poslala svoga provjerenog stručnjaka za utvrde, Picina, koji se istakao u gradnji utvrda na Lidu, otočkom predziđu Venecije, te je 1413. premješten u Veronu, gdje je do 1428. Vodio obnovu citadele. U dukalama iz 1422. i 1425. uz veroneške utvrde spominje se magistri Picini ingenarii nostri i prothoingenarius ducalis dominii Venetorum, a uz njega su bili majstori Stefano i Giovanni iz Cremone.13 Po duždevu nalogu povremeno je dolazio i u Dalmaciju pa se u izvorima navodi 1414. u Zadru i Šibeniku kao magistrum Pizinum, ali nije zapisano njegovo osobno ime. Ne možemo ga sa sigurnošću poistovjetiti s kiparom Lorenzom Pincinom iz Venecije odnosno Bergama koji je radio na šibenskoj katedrali, što se ponavlja u radovima starijih autora.

Vanjština kaštela s istočne strane prema gradu

 

Radi se o sasvim različitim i specifičnim strukama, jer vojni inženjeri kao stručnjaci za obrambene sustave provjeravaju stanje utvrda, analiziraju strateške položaje i izrađuju skice za fortifikacije značajne za sigurnost naselja na širem teritoriju Republike.

Godine 1409. mletačka uprava u Zadru gradi utvrdu na jugoistoku grada zvanu Citadela. Nedugo nakon toga trečentistički gradski kaštel na sjeveroistoku poluotoka pojačava se prema detaljnom projektu inženjera Picina god. 1414. Kaštel je bio četvrtasta tlocrta s poligonalnom ugaonom kulom usmjerenom prema gradu, barbakanom s utvrđenim pojasom zidina oko kaštela koji je pratio široki obrambeni kanal. Utvrda je jarkom bila odvojena od grada, a pokretni je most po potrebi omogućivao vezu s poluotokom. Utvrđena krila s kulama na krajevima kanala branila su luku a prolaz se dodatno osiguravao lancima.

Krajem srpnja 1420. izdana je dukala o gradnji nove utvrde, važne za sigurnost grada Trogira, a već početkom kolovoza dužd Tommaso Mocenigo odredio je komisiju koja je trebala donijeti odluku o najpovoljnijem položaju za gradnju gradskog kaštela.

 Pogled na kaštel sa sjeveroistoka s položajem jarka

Nakon uspješnih radova u Veroni i na zadarskom kaštelu, magister je Pincino kao renomirani vojni inženjer imenovan članom trogirske komisije. U njezinu su sastavu bili visoki dužnosnici i poznavatelji umijeća ratovanja knez Zadra Andrea Zane i zadarski kapetan Paolo Correr, providur Splita Vittore Bragadin, generalni kapetan Kulfa Pietro Loredan, soprakomit galije Marko Miani te najistaknutiji pristaše mletačke vlasti u Zadru, plemići Toma Petrizo i Šimun Detriko, koji je kao vjeran sluga Republike odmah bio imenovan trogirskim knezom. Dvojba oko izbora mjesta za kaštel - između onog kod benediktinske opatije sv. Ivana na istočnom rubu grada i drugog na zapadnom kraju poluotočića kod velike kule koja je zatvarala luku - ubrzo je riješena te je određen položaj izvan naselja, s lakšim pristupom brodovima u slučaju sukoba i pružanja pomoći.

Inženjer Pincino upotrijebio je obrambeni predložak usvojen kod zadarskog kaštela, gdje je mjesto odabrano periferno prema postojećoj strukturi grada, te ga prilagodio položaju trogirske luke, koridorima plovidbe i plićinama morskog kanala. Detaljne upute o tretmanu zatečenih zidova i kula dao je generalni kapetan Kulfa Pietro Loredan odredivši koje dijelove treba porušiti, a koje ojačati.

 Vanjsko pročelje kaštela na sjevernoj strani

Kao dodatno osiguranje kaštela, Loredan preporučuje vodenu zapreku, odnosno jarak oko barbakana širok deset stopa. Treba ga iskopati što dublje i podzidati, te na isti način pratiti sjevernu stranu kaštela do sjeverozapadne kule. Nužno je srušiti dio južnoga gradskog zida prema maloj kuli kaštela, iako je tek nedavno sagrađen, kao i kvadratnu kulu na južnoj strani Novog grada jer je preblizu novoj utvrdi. Na sjevernom pročelju kaštela generalni kapetan određuje položaj vrata na udaljenosti od četiri stope od ugaone kule, a predlaže vezu između sjevernog predziđa i periferne strane poluotoka upotrebom manjih montažnih mostova. Uz malu kulu kaštela treba sagraditi barbakan te spriječiti prolaz do južne obale, a pokretnim mostom na istoku sačuvati stalnu vezu s gradom. Također je izdana zapovijed o rušenju zida između Starog i Novog grada, čiji kamen treba upotrijebiti za gradnju kaštela i podzide opkopa.

 Sjeverna vrata s kliznim utorima za saracinesku

Početkom rujna trogirski knez Detriko sklopio je ugovor s klesarom Marinom Radojevim za izradu kamena za temelje trogirskog kaštela. Marin se Radojev s tri kamenara obvezao brati kamen u kamenolomu i obraditi lice kamenih kvadera te ih lađom dopremiti u Trogir, na mjesto gradnje budućeg kaštela. Kako protomagister Marin nije posjedovao lađu, komuna se obvezala osigurati brod s posadom. U ugovoru je naglašeno da treba sagraditi utvrdu s kulama širine 15 stopa, koristeći se u ispuni i na vanjštini zida kvalitetnim vezivom kako priliči ugledu dobrog majstora. Dukala izdana u prosincu 1420. potvrđuje da su neke kuće i posjedi trogirskih plemića i građana oduzete za gradnju utvrde s jarkom.

 Vanjski pojas zida s temeljima barbakana na početku mosta

Radovi su većim dijelom podmireni od prihoda soli, kako svjedoči dukala od 23. kolovoza 1424. godine, a ističe se značenje gradnje zbog sigurnosti podanika i zaštite grada. Majstor Marin Radojev bio je član bratovštine Sv. Duha, gdje se spominje u prvom popisu bratima 1429. godine.Takođe 15. veljače 1433. Sklapa ugovor s bolnicom i bratovštinom Sv. Duha, koja mu prepušta neizgrađeni teren u Burgu za gradnju tijeska za ulje. U dvorištu Kamerlenga podignuta je manja kapela posvećena sv. Marku, zaštitniku Prejasne Republike. Ispod monumentalnog reljefa lava bio je manji s grbom obitelji Tron u kvadrilobu. Luka se Tron istaknuo kao soprakomit mletačke galije pri predaji Korčule i opsadi Trogira, te je nagrađen povjerljivom funk cijom gradskog kneza (1421.-1424.), drugi po redu od uspostave nove mletačke uprave. Gotički reljef lava s inicijalima DC i grbom obitelji Contarini izrađen je nakon zauzeća Trogira u XV. stoljeću i postavljen na kapelu u spomen na dužda Domenika Contarinija I.(1043.-1071.) koji se u mletačkim analima spominje u kontekstu osvajanja Zadra polovicom XII. st.

Detalj akvarela inž. Alessandra Ganasse sa presjekom kaštela, zgradom za kaštelana i kamerlenga
te barbakanom mosta (Archivio di Stato Venezia, P. Fortez., b. 82, d. 105, DS 13/17)

Radovi oko gradnje kaštela tekli su sporo jer komuna od vlastitih prihoda nije mogla smoći dovoljna sredstva te je stalno ponavljala zahtjeve za pomoć. Prilikom drugog posjeta Trogiru 1424. godine, admiral Loredan obilazi grad sa soprakomitima galija te o svojim zapažanjima izvještava dužda Francesca Foscarija. Preporučuje popravak kula gradskih zidina na jugu, posebice kule Biskupije i benediktinske Opatije koje su teško oštećene bombardiranjem tijekom mletačke opsade.

 Natpis s grbom trogirskog kneza Jakova Zorzija iz 1425. (Samostan sv. Dominika)

Naglašava važnost velike kule na zapadnom rubu poluotoka, koja zatvara luku, a izložena je prema gradu. Nužno je što prije osigurati drvenu građu i postaviti podnu i krovnu konstrukciju krovišta te dopremiti oko 16000 crepova. Odlučno odbacuje skuplju varijantu nabave drveta u Senju, jer je sigurniji i povoljniji način brodovima iz Venecije.

U vrijeme kneza Jacopa Zorzija nastavlja se gradnja kaštela i pojačava se barbakan. Jedan je branio glavu mosta prema otoku, a manji barbakan s pojasom zida bio je na kraju jarka pred ulazom u kaštel.

Prilikom istražnih radova uz istočnu stranu kaštela Kamerlengo otkriveni su temeljni dijelovi vanjskog obrambenog zida, koji je na udaljenosti od četiri do šest metara pratio obodne zidove kaštela, štiteći tako donje dijelove ziđa od artiljerije i ratnih sprava. Na Ganassinu presjeku antemurale je samo na istočnoj strani dosezao visinu prvog kata, zasigurno kao i gradski zid koji je spajao kaštel s Burgom, dok je prema moru i sjevernom opkopu oblikovan samo kao zaštitni parapet platforme uz perimetar kaštela, odnosno vanjski trincieramento kako ga naziva mletački inženjer. Tom prilikom nije ustanovljena širina opkopa, ali je položaj mosta definiran širokim dvostrukim zidom na kojem su temeljena vanjska vrata kaštela. Sučelice na plaštu Kamerlenga bio je vertikalni žlijeb u visini otvora vrata koji je vjerojatno bio u funkciji blokiranja vratnica prema mostu. Na prostoru južno od mosta pronađene su tri kvadratne prostorije. Na obje kule na istočnoj strani kaštela ugrađeni su grbovi kneza Jacopa Barbariga (1426.-1429.),primjer trofejne heraldike koja označuje razdoblje gradnje tog dijela utvrde. Detaljni nacrti Alessandra Ganasse pokazuju smisao za analizu obrane i daju niz važnih podataka o prostornoj artikulaciji kaštela. Most preko opkopa koji je vodio do grada ležao je na deset kvadratnih pilona, a na ulazu su označena dvoja vrata temeljena na široj platformi (2,6 x 6,0 m). Kosi pravci puškarnica na Barbarigovim kulama sijeku se na položaju barbakana na glavi mosta. Obrambeni pojas uz jarak na jugu je završavao gradskim zidom, kao i na zapadnoj strani, gdje se vratima mogla blokirati komunikacija s vanjskim pojasom oko zapadne i južne strane kaštela i velike kule. Pristup s pristaništa bio je osiguran još jednim vratima, tako da je u slučaju iskrcavanja neprijatelja kaštel mogao organizirati obranu po segmentima između vanjskog pojasa i visokog unutarnjeg zida utvrde.

Jakov Zorzi obnašao je dužnost trogirskog kneza od 1424. do 1426. godine, a iz tog je razdoblja sačuvan natpis koji spominje neke velike radove 1425. godine. Kako je ploča s natpisom i kneževim grbom uzidana nad istočnim dijelom trijema klaustra dominikanskog samostana, tako se gradnja tog dijela sklopa redovito datirala prema njoj.Smatramo da je natpis nužno povezati s drugim boravkom Pietra Loredana u Dalmaciji, kada je sa soprakomitima i knezom Zorzijem analizirao položaje i slabe točke obrane grada te 3. travnja 1424. Izdao detaljne naputke za obnovu trogirskih zidina i kula koje su oštećene prilikom bombardiranja grada. Ploča koja obilježava brzo okončane radove vjerojatno je bila uzidana na kortini novog zida pred samostanom, kao i Loredanov grb na uglu zidina blizu vrata sv. Roka. Rudolf Eitelberger donio je crtež istaknute istočne strane zidina Novog grada s vratima sv. Roka koja su vodila u Varoš, neposredno na posjed braće dominikanaca. Na nadvratniku je bio urezan križ poput onog na ulazu u zapadnu kulu gradskog kaštela u Splitu ili na kuli Statilića u Trogirskom polju.Lijevo sve do ugla zidina red je konzola nekad nosio manji trijem, iznad je bio uzidan grb Pietra Loredana, koji je danas smješten u Muzeju grada Trogira, a identičan je s njegovim grbom na mašikuli Kamerlenga. Sred prsobrana na kruništu bili su uski otvori strijelnica poput onih na merlaturi kaštela.

 Tlocrt gradskog kaštela na razini šetnice. Istočno je obrambena platforma s barbakanom mosta. Južni
zid spaja se sa dijelom otkrivenog gradskog zida u ul. Hrvatskog proljeća 1971.

Temelji zidina ubicirani su na dva položaja ispred dominikanskog samostana, jedan od jugozapadnog ugla crkve prema obali, a drugi istočnije, gdje ulica Blaža Jurjeva Trogiranina izlazi na Obalu bana Berislavića.

Godine 1432. za nastavak radova na zidinama grad dobiva potporu Republike, a dukalom od 26. srpnja 1436. donosena je odluka o dovršetku kaštela i obnovi gradskih zidina na mjestima gdje postoji opasnost od rušenja. Trogirski knez Marco Zen (1435.-1436.) sklopio je ugovore 15. lipnja i 3. srpnja 1435. sazadarskim majstorima Matejem Radovanovim (Alegretov) i Šimunom Bilšićem (Bilšin) o gradnji svoda cisterne u kaštelu te o gradnji novog zida sa sjevera i istoka u jarku. Nije sasvim jasno radi li se o gradskim zidovima u kanalu prema kopnu ili pak o zidovima uz jarak koji je pratio sjevernu i istočnu stranu Kamerlenga Velika opasnost za cijeli grad bili su požari, koji su često izbijali u drvenim kućama predgrađa, poput onog zabilježenog 1420. godine. Razorni požar 1443. godine nanio je velike štete Novom gradu te je donesena odluka o gradnji kuća na minimalnoj udaljenosti od 40 lakata od javnih zidina.

Na trasi gradskih zidina na trogirskoj rivi, ispred jugoistočnog ugla kuće koju je na mjestu pučke građevine bombardirane u Drugom svjetskom ratu projektirao arhitekt Neven Šegvić, pronađena su manja vrata koja se sužavaju prema vanjštini zida (širina otvora od 188 do 238 cm). Na tom mjestu bedem je širok između 180 i 220 cm, ali mu južno lice nije sačuvano. Trasa gradskog zida ucrtana je na katastarskoj mapi iz 1826. godine u pravcu od proširenja Novog grada kod crkve sv. Roka, ispred dominikanskog samostana, do sredine pročelja kuće Sasso (kat. čest. 826).

Na položaju koji je istočnije od otkrivenih vrata lomi se pravac gradskih zidina prema uglu Pasika te slijedi skošenje u smjeru Kamerlenga. Dio obrambenog zida koji je spajao Varoš s gradskim kaštelom, a širina mu je vidljiva na jugoistočnom uglu Kamerlenga, pronađen je pri zaštitnim istraživanjima na južnom kraju Ulice Hrvatskog proljeća 1971. Sačuvan je u visini od šest redova pravilnog pravokutnog kamenja (oko 1,30 m), a širok je 2,20 metara, kao i gradski zid pred Novim gradom.

Kasnosrednjovjekovni obrambeni zid vidljiv je na južnom pročelju grada kod samostana i crkve sv. Nikole i kod palače Cega, dok se u više zgrada nalazi u arheološkim slojevima ili do visine prvog kata. Sve zgrade uz južni perimetar grada većim su dijelom bile građene u prislonu na plašt gradskih fortifikacija, poput sklopa Biskupije, palače Lucić, kuće ex Carli, srušene crkve Sv. Duha i velike zgrade njezine bratovštine. Široki potez gradskog zida od kuće Carli do vrata Sv. Roka koji je vidljiv na fotografijama s kraja XIX. st. srušen je nakon požara koji je 1896. zahvatio crkvu Sv. Duha. Nakon temeljitog uklanjanja crkve i tragova kasnosrednjovjekovnih gradskih zidina, na tom je položaju podignuta 1909. godine osnovna škola, kao uglovnica čije je pročelje postavljeno paralelno s novom obalom.

Temeljem fotografija iz vremena rušenja crkve izvjesno je da je zid u punoj debljini s hodnikom šetnice bio sačuvan do iznad razine prozora drugog kata kuće Carli, što je i danas vidljivo na promjeni strukture zidanja na trećem katu baroknog pročelja. Na manjem dijelu zidina koje su pokrivale apsidu bili su sačuvani zupci kruništa. U prezidavanju trećeg kata nestali su i još vidljivi prsobrani, ali je na spoju s palačom Lucić sačuvan dugi vertikalni zasjek koji se proteže sve do razine nadvoja prozora drugog kata. Sličan otvor sačuvan je na južnom zidu kaštela Kamerlengo, ispred okvira vrata koja sa šetnice vode do velike kule. Analogno tome možemo pretpostaviti da se isti obrambeni element nalazio na šetnici zidina prije ulaza u kulu Lucića, koja je sačuvana u arheološkim slojevima i sporadičnim ugaonim zupcima, ali je potpuno izgubljena u vizuri grada prezidavanjem glavnog pročelja palače. U vrijeme rušenja crkve Sv. Duha dokumentirana su Iistoimena gradska vrata s kamenim nadvojem kojima se s mora pristupalo četvrti u kojoj su imali sjedišta plemićki rodovi Andreis i Sobota.

 Gradski zid u Ulici Hrvatskog proljeća 1971.

 Rušenje crkve sv. Duha i gradskog zida

Upravo je obitelj Sobota god. 1397. darovala svoju kuću bratovštini Sv. Duha, koja ju je adaptirala za istoimenu crkvu. Trag gradskih vrata kao i širina zidina (1,80 m) jasno je sačuvan na jugozapadnom uglu kuće Karli (kat. čest. 522/1), ali je paralelno vidljiva još jedna reška, koja je potvrđena i arheološkim sondiranjem prizemlja. Naime, gradski je zid bio podebljan kod ulaza u grad još jednim zidom deb. 1,75 m koji se protezao prema istoku za oko dva metra. Taj masivni element upućuje na mogućnost ojačanja gradskih vrata ili formiranja zidanog podesta stepenica koje su vodile do stražarskog ophoda oko zidina. Detaljni nacrti gradskog kaštela u akvarelu čuvaju se u Beču, a izrađeni su za vrijeme austrijske uprave 1829., kada je jarak već bio zatrpan građom iz srušenih zidina. Za francuske uprave zgrade su na sjevernoj i zapadnoj strani dvorišta Kamerlenga uklonjene, osim kapelice sv. Marka, a vanjština je kaštela vrlo precizno dokumentirana, s uzidanim grbovima, pukotinama i oštećenjima završnog kruni-šta. Posebno je prikazana velika kula u svim tlocrtnim razinama i presjecima, s oznakama dimenzija. Inventuru stanja vojnih zgrada i utvrda vlasti su sistematski provodile za cijelu pokrajinu, a nacrti su bili pohranjeni u Zbirci karata Ratnog arhiva u Beču (Kartensammlung des Kriegsarchives).

 Kuća ex Carli podignuta uz gradski zid s ostacima vrata Sv. Duha na uglu

 Gradski zid u prizemlju kuće ex Carli

Zbirka je dragocjen izvor za proučavanje dalmatinskih fortifikacija, a danas je smještena u Državnom arhivuu Beču.

U čitavoj Europi obrambeni karakter gradskih zidina gubi značenje, potiče se otvaranje širokih komunikacija i šetališta, a na platformama bastiona i uz nekadašnje fortifikacije šire se parkovi i perivoji. Ruševno stanje zidina dodatno je poticalo državne vlasti na njihovo uklanjanje, pa je i kaštel Kamerlengo koji je bio uknjižen na državni erar god. 1848. uvršten na popis za rušenje. Kako nije prihvaćena nakana Općine o kupnji kaštela, apeli i upozorenja o ruševnom stanju upućeni su konzervatoru Vicku Andriću, kod kojeg lokalni ljubitelji spomenika traže pomoć za obnovu dotrajalih zidova. Slično se ponavlja i 1885., ali unatoč nastojanjima don Frane Bulića stanje je nepromijenjeno.41 Tek 1934. uz preporuke konzervatora don Frane Bulića i Ljube Karamana kaštel Kamerlengo, dotada

državno dobro, prelazi u ruke trogirske Općine. Za razliku od zadarskog i splitskog

kaštela, koji su dijelom porušeni ili integrirani u kasnije gradnje, trogirski je kaštel sačuvao izvornu planimetriju i volumen. Iako čednih dimenzija ova je utvrda dosegla simboličku razinu u slici grada, dominirajući gradskom lukom poput svjetionika za sve plovidbene pravce.

 Tlocrti i presjeci kaštela u Trogiru iz 1829.
Wien, K.K.: Fortification Local Direction zu Spalato 1. ter Filial Posten Stadt und Castell Trau. A.1829. Grundrisse Durchschnite und Ansichten des Castelles von Trau, Spalato den 16. ten März 1829 (Inland C III, a. Traù N. 7.)

Detaljni nacrt velike kule trogirskog kaštela
Wien, K.K.: Fortification Local Direction zu Spalato 1. ter Filial Posten Stadt und Castell Trau. A. 1829. Detail Plan des Grossen Thurmes des Castelles von Trau, Spalato den 16. ten März 1829 (Inland C III, a. Traù N. 8.)

Još starih slika Kamerlenga : http://tragurium.blogspot.com/2015/03/kula-kamerlengo.html