ZDRAVI I VESELI BILI - ova internet štacija namjenjena je svima kojima je Trogir u srcu. Stranice je poveznica sa Facebook grupom "Trogir kroz povijest" kako bi se izbjega nedostatak u preglednosti objavljenih fotografija i članaka. Ovde je sve ono šta je objavljeno u grupi sortirano po kategorijama da je lakše pronac.
Trogir kroz povijest :https://www.facebook.com/groups/605241072892601/

U koliko je sadržajem ovog bloga povrjeđeno neko od Vaših prava (vlasništva , privatnosti ....) kontaktirajte nas . Hvala

subota, 8. kolovoza 2015.

ŠKVER STROJAN

BRODOGRADILIŠTE – ŠKVER STROJAN
Tekst i slike iz :"Trogirska tradicijska brodogradnja"
Danka Radić

Brodogradilište - škver Strojan spominje se prvi put u XIX. stoljeću. Ivan Strojan, zajedno s protom Nikolom Cicilianijem, kupio je 1888. godine od prote Vicka Katalinića škver koji se nalazio na nasipu,
koji je gliboder, čisteći trogirsku luku 1856. godine, naslagao pod zidinama tvrđave Kamerlengo. Nikola Cicilijani i Ivan Strojan radili su zajedno sve do 1905. godine (općini su plaćali za zemljište na kojem se nalazilo brodogradilište godišnju najamninu od 80 kruna), kada je Ivan Strojan isplatio Nikoli Cicilijaniju 600 kruna te postao jedinim vlasnikom brodogradilišta. Brodogradilište Strojan je 1930. godine premješteno na otok Čiovo. U njemu je sagrađen veliki broj brodova i parobroda; popravljani su i do 38 metara dugi drveni i željezni parobrodi. Brodogradilište je zabilježeno 26. svibnja 1921. godine kao brodogradilište „Sv. Toma“, vlasništvo Ante Strojana Ivanova (Firm. 399/31). Pred Drugi svjetski rat Strojanovo brodogradilište bilo je jedno od najvećih i najznačajnijih brodogradilišta u Trogiru. Tada je u njemu radilo oko 20 radnika. Pored izgradnje i popravaka raznih vrsta ribarskih brodova i do 38 m dužine, u brodogradilištu Strojan građene su drvene teglenice (peniše, trogirski „pinice“) za potrebe splitskih i nekih drugih građevinskih poduzetnika, a služile su prilikom izgradnje i popravaka luka, obala i gatova kao i za prijevoz kamenih blokova. No, za vrijeme talijanske okupacije Strojanovi su bili prisiljeni dati u najam talijanskom Društvu „Cantieri della Dalmazia S. A. Roma“ „brodogradilište koje je zapremalo oko 12.000 m2 zemljišta, dijelom obrađenog, dijelom korištenog za brodogradilište, dijelom pošumljenog i neobrađenog sa stojnom kućom, radionicom i drugim što se odnosilo na brodogradilište, na položaju zvanom Zubrijan“ (28. X. 1941. sklopljen je ugovor; trajanje zakupa po ugovoru bilo je od 15. XI. 1941. do 15. XI. 1950.; mjesečna zakupnina iznosila je Lit. 5.000.- mjesečno). 


Brodograditelj Strojan sa suprugom
Tomislav Strojan i Zvonko Nevešćanin prodali su 28. X. 1941. Talijanskom Društvu „Cantieri della Dalmazia S. A. Roma“ sva postrojenja, inventar, materijal i alat brodogradilišta. U brodogradilištu je tada radilo oko 50 radnika (do kraja talijanske okupacije 100 radnika) koji su i dalje gradili peniše te obavljali remont i popravak talijanskih drvenih brodova. Započeli su i izgradnju većih motornih brodova koje nisu dovršili jer su radnici radili sabotaže, odugovlačili posao, bacali alat u more. 1942. postavljaju mine pod sve brodove u gradnji. Kapitulacijom Italije predstavnici društva izbjegli su u Italiju. No, brodogradilište je i dalje skoro normalno radilo za potrebe NOVJ i narodne vlasti, iako je nedostajalo kvalificirane radne snage (mnogi su otišli u NOVJ) i potrebnog materijala te rezervnih dijelova. U sastavu brodogradilišta uspostavljena je posebna, tzv. pomorska radionica za popravak motora na brodovima. Mehanička radionica djelovala je u Hrušici (Okrug), a u njoj su radili slijedeći radnici: Vinko Balov, Frane Bilić, Frane i Ante (drvodjelac) Ciciliani, Marin Dušević (mehaničar), Marin Geić, Andrija i Ignjac (kovač) Hrabar, Ivan Ivanković (drvodjelac), Ante Jurjanović,
Lovre i Marin Katalinić, Andrija Košćina, Andrija Kružić, Konstantin Litović (drvodjelac), Marin Mateljan (mehaničar), Frane Maravić, Ante, Joakim i Marin (drvodjelac) Milić, Augustin, Josip i Nikola Petrić, Nikola i Stojan Russo, Vinko Stella, Miroslav Strojan, Frane Veršić, Mijo Veselić (kovač), Vinko Vuletić i Frane Žižić. Nakon dolaska njemačkih snaga brodogradilište je radilo s minimalnim kapacitetom, sporo, sa čestim prekidima. Brodograditelji su evakuirani na otok Šoltu, odnosno Hvar, gdje su raspoređeni u brodogradilište u Milni na otoku Braču, odnosno brodogradilište IV. pomorskog obalnog sektora u Vrbovskoj na Hvaru. No, nakon iskrcavanja njemačkih snaga na Brač, Hvar i Šoltu u siječnju 1944. prebačeni su na otok Vis na kojem je brodogradilište radilo u sastavu IV. pomorskog obalnog sektora kao dio remontne baze Mornarice NOVJ sve do oslobođenja grada Trogira u listopadu 1944.

Brodogradilište Strojan na Čiovu
godine U studenom iste godine prebačena je grupa brodograditelja, alat, oprema i nešto drvene građe te nekoliko neispravnih brodova natrag u Trogir. Tako je u periodu od oslobođenja Trogira do završetka rata brodogradilište Mornarice NOVJ u Trogiru intenzivno radilo na popravcima motornih brodova i jedrenjaka, desantnih splavi patrolnih čamaca, ribarskh i drugih vrsta i tipova brodova.Dana 11. X. 1946. godine konfiscirano je brodogradilište Strojan tj. pokretna i nepokretna imovina Strojanovih i talijanskog Društva „Cantieri Navali della Dalmazia e Versilia S. A. u Rimu“: sva postrojenja, inventar, materijal i alat brodogradilišta, između ostalog „1 koča u izgradnji 30% dovršeno, 2 koče u gradnji 20 % dovršene, 1 čamac – pašara, 1 čamac – batelina, brod oko 11 m dužine.“ Naknadno (22. V. 1947.) od konfiskacije je bio izuzet dio broda-guca „Saldun“ (naveden u popisu kao posljednji predmet “brod oko 11 m dužine“), i to 49,85% vlasništvo Strojanovih dok je 15,16% vlasništva „Cantieri Navali della Dalmazia e Versalia S. A. Roma“ konfiscirano u korist države, a 34,99% ostalo je u vlasništvu Jugoslavenske mornarice. Strojanovima su konfiscirane čestice zemlje,
zgrade i barake: stambena kuća, dvokatnica, sagrađena u neogotičkom stilu; uredovna zgrada, jednokatnica, u čijem prizemlju su bile prostorije za skladište; drvena baraka za alat; praonica, prizemnica; kokošinjak; nužnik; bunar za vodu; crkvica sv. Tome koja se koristila kao radionica;
cisterna; naplovna površina te ulazna zgrada, prizemnica, zid, drvodjelske radionice, mehaničke radionice i drvena baraka koju su sagradili Talijani……………