ZDRAVI I VESELI BILI - ova internet štacija namjenjena je svima kojima je Trogir u srcu. Stranice je poveznica sa Facebook grupom "Trogir kroz povijest" kako bi se izbjega nedostatak u preglednosti objavljenih fotografija i članaka. Ovde je sve ono šta je objavljeno u grupi sortirano po kategorijama da je lakše pronac.
Trogir kroz povijest :https://www.facebook.com/groups/605241072892601/

U koliko je sadržajem ovog bloga povrjeđeno neko od Vaših prava (vlasništva , privatnosti ....) kontaktirajte nas . Hvala

subota, 28. veljače 2015.

CRKVA SV.EUFRMIJE NA FUMIJI

Crkva Sv. Eufemije na Fumiji
Krešimir Regan, Branko Nadilo

izvor:
http://www.casopis-gradjevinar.hr/~hsgiorg1/gradjevinar/assets/Uploads/JCE-60-2008-03-06.pdf

Fumija je otocic položen uz jugozapadnu obalu Ciova nedaleko od Trogira
Naziv potjece od gotovo u cijelosti sacuvane crkvice Sv. Eufemije koja se sastoji od pravokutne lađe (5,16 x 4,1 m) i polukružne apside. Uz zapadni su zid pridodane dvije manje prostorije,od koji je jedna cisterna, tako da je ukupna duljina građevine 12,2 m.Crkva je posvecena Sv. Eufemiji (289.-304.), kršcanskoj mucenici iz Kalcedona pokraj Carigrada, koja je umrla od ozljeda u areni iako je lavovi nisu rastrgali. Svetica je inace zaštitnica grada Rovinja, a njezino ime na grckom znaci ublažena rijec ili blagorijek.


Prema povijesnim izvorima trogirski su benediktinci na Fumiji imali posjed
s crkvom i gospodarskim zdanjem. Ruševine su dugo smatrane srednjovjekovnima, ali su tek nedavno prepoznate kao ostatci ranokršcanskog samostana. Pretpostavke o samostanu temelje se na predaji i dokumentima, a ranokršcanski je sklop posvjedocen ulomcima skulpture tijekom istraživanja prije više desetakacgodina. Uostalom ranokršcanskom krugu pripada i naslovnik crkve. S obzirom na slicnost s obližnjom crkvom Sv. Andrije na Ciovu, vjerojatno je bila u sklopu bizantskog kastruma.

Starija crkva ispod crkve Sv. Ivana Krstitelja

Starija crkva ispod crkve Sv. Ivana Krstitelja

IZVOR: http://www.casopis-gradjevinar.hr/~hsgiorg1/gradjevinar/assets/Uploads/JCE-60-2008-03-06.pdf



Crkva Sv. Ivana Krstitelja u blizini je glavnoga gradskog trga i uz svoj su je samostan gradili benediktinci u 13. st. To je jednobrodna crkva koju je, sudeci prema skulpturi jaganjca na portalu i kiparskim znakovima na zidovima, gradio majstor Radovan, autor monumentalnoga portala katedrale. Tijekom zaštitnih arheoloških iskapanje provedenim oko benediktinske crkve pocetkom 1987. i krajem 1989. s istocne su i južne strane pronađeni ostatci apside ranokršcanske crkve. Polukružni je zid apside sacuvan u tjemenom dijelu u duljini od približno 4 m, a s južne strane spoj s apsidom i manji dio ravnog zida(0,5 m). Zidovi su znatno ošteceni temeljima ranoromanicke crkve koja je izgrađena unutar starije crkve i mnogim kasnosrednjovjekovnim zidanim grobovima Prema rekonstrukciji unutrašnji je raspon apside 6,4 m, što je nešto manje nego na cemeterijalnoj bazilici na lokalitetu Travarica (7,8 m). Temeljna je stopa starokršcanske apside gotovo metar ispod postojecega plocnika, a vanjski je zid, sacuvan do visine od 70 cm, gladak i bez tragova kontrafora ili bilo kakve rašclambe. Za razliku od vec spominjane bazilike nije pronađen subselij (klupa za kor), no možda je uništen prokopanom gotickom grobnicom. Kako su poznate samo dimenzije apside i nacin građenja vrlo je teško tipološki odrediti i apsidu i samu crkvu. Razrušen je i spoj zida i apside pa je nejasno završava li apsida potkovicasto ili s pilastrom na mjestu trijumfalnog luka. Sacuvan je premali dio zida da bi se moglo zakljuciti radi li se o trobrodnoj crkvi, na što ipak upucuju dimenzije apside. Zapadnocje procelje ranoromanicke crkve dopiralo do procelja romanicke crkve,a to je utvrđeno i sondiranjem . Srednjovjekovna je crkva pripadala muškom benediktinskom samostanu koji se cesto spominje u dokumentima povezanim s imanjima i pripadajucim sakralnim građevinama koje su nedvojbeni ili pretpostavljeni ranokršcanski položaji (Fumija, Arkanđel, Bijaci, Žedno). Stoga se može pretpostaviti da je maticna crkva utemeljena u doba prvoga benediktinskog vala tijekom 6. ili 7. st. A i ime je crkve vrlo logicno jer se nalazila u neposrednoj blizini krstionice pa je stoga posvecena Sv. Ivanu Krstitelju To međutim proturjeci Vanji Kovacic, voditeljici zaštitnih arheoloških istraživanja, koja pretpostavlja da je prijašnja crkva ispod Sv. Ivana Krstitelja bila posvecena Sv. Mariji, kako se zove i obližnja šesterolisna (šesterolaticna – šesterokonhna) crkva.To tumaci cinjenicom da je PetarLucic (otac povjesnicara Ivana, pjesnik i skupljac književnih djela i povijesnih dokumenata) spominjao u 8. st. gradnju nove crkve Sv. Marije iz temelja jer je prijašnja propala, a sondiranje je dokazalo da ipak leži na helenistickim zidovima. Crkve posvecene Blaženoj Djevici Mariji osnažene su koncilom u Efezu (431.), a bilo je uobicajeno da se grade dvojne crkve, od kojih je marijanska imala kongregacijsku namjenu, a druga se vezivala uz kult nekog mucenika. Drži da je druga crkva, paralelna s crkvom na mjestu današnjega Sv. Ivana Krstitelja, zapravo današnja katedrala posvecena Sv. Lovri. Stoga su obje crkve trebale nastati u 5. ili 6.st. 


Zanimljivo jest da su obje crkve, katedrala Sv. Lovre i crkva Sv. Ivana Krstitelja, dakle njihove ranokršcanske prethodnice i sadašnje crkve, smještene u istocnom dijelu grada, gotovo uz same gradske zidine. Obje su također iz temelja obnovljene u 13. st., jedna kao katedralna, a druga
kao samostanska. To bi znacilo da su obje temeljito stradale u napadu Saracena. Valja još dodati da se južno od crkve i samostana Sv. Ivana do pocetka 20. st. nalazio biskupijski sklop koji je zbog dotrajalosti srušen i na tom je mjestu podignuta zgrada suda. Biskupija nije dakle bila vezana uz katedralu, vec se prostirala uz gradske bedeme između benediktinskoga samostana i ciovskog mosta s kulom na obali. To samo znaci da bi odnose katedrale, benediktinskog samostana i biskupije, posebno od 11. st. otkad je Trogir biskupsko sjedište, trebalo dodatno proucavati i razjašnjavati.

Crkva u predjelu Travarica

Ranokršcanske srušene trogirske crkve
Crkva u predjelu Travarica

 izvor : http://www.casopis-gradjevinar.hr/~hsgiorg1/gradjevinar/assets/Uploads/JCE-60-2008-03-06.pdf

Najstarija poznata trogirska crkva nije se nalazila unutar gradskih zidina nego sjeverno od gradskih vrata, uz cestu prema Kaštelima, na predjelu nazvanom Travarica, ali i Ošljak. Rijec je o grobljanskoj starokršcanskoj crkvi jer su Rimljani, kao i u obližnjoj Saloni, zabranjivali ukapanja u naseljima. Cini se da je bila posvecena Sv. Barbari, ranokršcanskoj mucenici podrijetlom iz Nikomedije u Maloj Aziji i stradaloj u Dioklecijanovim progonima kršcana 306. te jednoj od 14 pomocnica u nevoljama te zaštitnici protiv groma i vatre koju štuju rudari, ponegdje građevinari i artiljerci. Toj je svetici crkva vjerojatno posvecena tek u 9. st. za franacke vlasti, cijem krugu pripada, jer se vjeruje da je crkva građena u 5. st. Prije otkrica tragova bazilike na tom su mjestu pronađena dva ranokršcanska natpisa, a don Frane Bulic joj je ušao u trag zahvaljujuci cinjenici da se na Veliki cetvrtak tu zaustavljala procesija iako nije bilo nikakvih tragova posvecenosti. Sondažnim je istraživanjima 1903. otkriven dio
vece polukružne apside s ostatcima klupe za svecenstvo i podnog mozaika. Nešto su sjevernije uoceni sarkofazi i zidovi jedne druge građevine, također s mozaikom. Zapadno od apside pronađeni su i ostatci jednog stupa što nagovješcuje mogucu trobrodnu građevinu. Cini se da je crkva u više navrata bila obnavljana i da je bila u uporabi sve do 17. st. te da je bila razorena zbog straha da ju ne bi zauzeli Turci i iz nje napadali gradske zidine. Cini se da je oltar Sv. Barbare iz te crkve preseljen u crkvu Sv. Martina pokraj glavnoga gradskog trga koja je potom i nazvana po toj svetici. Danas na terenu nema nikakvih tragova opisane crkve, a teško bi se utvrdio i njezin tocan položaj .

MARMONTOV GLORIJET


ulomci teksta iz :
UDK 72:94(497.58)’’1806/1813”
Primljeno: 29. rujna 2011.
Prihvaćeno: 26. lipnja 2012.
Stručni rad
Dr. sc. Stanko Piplović
Split
GRADITELJSTVO U DALMACIJI ZA FRANCUSKE UPRAVE
izvor: hrcak.srce.hr/file/146781



Godine 1808. general Marmont naredio je pukovniku Plansonnu da se u Trogiru podigne spomenik zahvalnosti Francuskoj. Određeno je mjesto na poljani sv. Mihovila, kako se tada zvao krajnji zapadni dio grada po obližnjoj crkvi.
U morskom plićaku na četvrtastom postolju postavljen je glorijet u vidu okruglog paviljona na šest vitkih kamenih stupova sa šiljatim krovom iznad. S obalom je bio spojen malim mostom. U sredini je bila predviđena Napoleonova bista koja, međutim, nije postavljena.

 Autor fotografije Francuz Hubert Vaffier, 1892. god.,  fototeka Konzervatorskog odjela u Splitu

Općinska uprava je oskudijevala sredstvima, a načelnik Koriolan Comoli nije želio od osiromašenih građana iznuđivati novac. Vremena su bila burna i teška. Grad je bio pun talijanskih i francuskih vojnika pa je u skoro svakoj privatnoj kući bilo njihovo konačište. Veliki porezi ogorčili sunarod. Načelnik se bojao porasta neraspoloženja.Nije se htio zamjeriti ni vlastima pa je za gradnju odlučio dati vlastitih 2.567 venecijanskih lira. On je to mogao učiniti kao imućan građanin i vlasnik više zgrada i zemljišta. Tako je spomenik iste godine podignut i to na sredini između venecijanske tvrđave Kamerlengo na jugu i okrugle kule sv.Marka na sjeveru.


Sagrađen je u klasicističkom stilu. Vjerojatno ga je projektirao Basilio Mazzoli jer se on u to vrijeme bavio rješavanjem sličnih zadataka i bio jedini arhitekt za kojega je sigurno da je u to vrijeme djelovao u Dalmaciji. Comoliju nikad nije vraćen novac uložen u gradnju, iako mu je bilo obećano. Preminuo je godine 1814. I njegovi nasljednici su vodili sudske parnica, ali bez uspjeha.
U ožujku 1809. g. općinska uprava je dala porušiti dio zapadnog gradskog zida između navedenih venecijanskih utvrda od glorijeta prema sjeveru. Tako je šetnja postala ugodnija na ovom slobodnom prostoru odakle se tada otvorio pogled na more, a sam spomenik je postao vidljivijim. Međutim, glorijet je stalno bio meta netrpeljivosti stanovnika.

Mozaik razglednica sa kraja 19 . Stoljeca

izvor slika : Facebook grupa "Trogir kroz povijest "
https://www.facebook.com/groups/605241072892601/?ref=bookmarks

*******
Kad je vec ric o njegovom glorijetu evo i dvi rici o njemu :
izvor slike i teksta :  http://hr.wikipedia.org/wiki/Auguste_Marmont


Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont (Châtillon sur Seine, 20. srpnja 1774. - Venecija, 22. ožujka 1852.) bio je francuski general i maršal.
Životopis
Bio je sin bivšeg časnika. Kako je i sam želio postati vojnik, otac ga šalje u Dijon na sveučilište gdje je proučavao i matematiku, ali prvenstveno vojničke studije. Uključio se u Napoleonovu vojsku i svoj rok služio u Toulonu . S Napoleonom je bio u osvajanjima u Egiptu. Godine 1799. se vraća u Europu. Godine 1801. postaje general-inspektor artiljerije.
Godine 1805. ga premještaju u Dalmaciju, gdje je obnašao dužnost vojnog zapovjednika za Dalmaciju, a nakon 1809. godine kao glavni guverner Ilirskih pokrajina djelovao je u Ljubljani.
Pokazao se sposobnim upraviteljem. Za njegovog mandata, a zahvaljujući njegovom angažmanu, dosta se učinilo na prometnoj gradnji po Dalmaciji (cestovne prometnice kroz Zagoru, Strada Marmont do Dubrovnika), za prosvjetu (francuske vlasti su uvele hrvatski i slovenski jezik u škole), a općenito su unaprijedile prosvjetu. U njegovo vrijeme se pokrenulo i prve novine na hrvatskom jeziku Kraglski Dalmatin.
Svoja djelovanja po Dalmaciji i Ilirskim pokrajinama je zapisao u svojim djelima, "Memoarima" i u putopisu "Putovanja maršala, vojvode od Dubrovnika".
Godine 1809. proglašen je vojvodom od Dubrovnika (duc de Ragusa).
Godine 1810. ponovno ga premještaju, ovoga puta u Španjolsku, pod zapovjedništvo Massene. Za vrijeme njegovog odmora u Ciudadu Rodrigu, u jesen 1811., morao je doći na dužnost glavnog zapovjednika u bitci kod Salamance.
Nakon Napoleonova pada, pristao je uz burbonsku stranku.
Umro je u Veneciji 1852. kao vojvoda od Reischstadta.

..................................................
Maja Maljkovic Zelalija dijeli fotografiju Trogir Time Travel.

Evo još jedne rijetko viđene 
www.alamy.com kaže da je nastala oko 1930. godine.
Tko zna tko bi mogao biti ovaj gospodin... hm?... 
 evo ce mo je okrenit na pravu stranu

Marin Giljanović
13. veljače u 8:47
Onako na prvu vec viđena slika ,..... ma nije .....nismo imali ovu sa montiranon skelon na kuli .....piše da je litretano 1960.
izvor : eBay



KULA OBITELJI STATILEO



Renesansna kula obitelji Statilić (Statileo) iz 1516 koja se nalazi u polju između Trogira i Segeta Donjeg .Kulu je izgrađena radi obrane od turskih upada.Zanimljivo je da se grb obitelji koji je na procelju kule okružen zmajem šta je dokaz da su clanovi obitelji pripadali redu Zmaja.Kula je višekatnica četverokutnog oblika, skošenog prizemlja te s kruništem na vrhu i mašikulama.

KULA MALIPIERA

KULA MALIPIERA

texst je izvadak iz :TROGIRSKE FORTIFIKACIJE U 15. STOLJEéU
UDK 728.81 ( 497.5 Trogir) "14"
Izvorni znanstveni rad
Vanja Kovaèié
Ministarstvo kulture
Konzervatorski odje1 u Splitu
Vanja Kovacié
izvor:hrcak.srce.hr/file/162786

Od starih gradskih vrata na kraju karda do benediktinskog samostana sv. Ivana ravna srednjovjekovna kurtina nije imala kula.
Stoga zacelje katedrale, riznica i kapela dobivaju bocnu obranu gradnjom polukružne odnosno okrugle kule nazvane Malipiera po gradskom knezu Troilu Malipieru ( 1477-1480). Medutim, kula Malipiera je sacuvana samo u grafickim prikazima Trogira jer je porušena do temelja u proslom stoljecu.


Prilikom uređenja obilazne ceste pronađeni su njeni ostaci .U gradu su na raznim mjestima uzidani Malipierovi grbovi, koji vjerojatno potjecu sa srusene kule. To se posebice odnosi na one u dvoristu Gradske vijecnice na kojima je kandza s kruzno rastvorenim krilom u vijencu s inicijalima TM. Slican je grb uzidan i sjeverno od palace Ivana Lucica. Poznata je i goticka luneta portala koji vodi u dvoriste palace na sjeverozapadnom uglu staroga grada, gdje je grb flankiran vitezovima, kao i grb u istom bloku u Mornarskoj ulici 2. Tipološki je kula Malipiera bila zasigurno slicna ugaonoj okrugloj kuli sv. Marka koja je dovršena desetak godina poslije.
Temelji kule otkriveni su u kolovozu 1955 . godine. Prema izvješcu konzervatorice Nevenke Bezic Bozanic kula je imala promjer od 10 m, a zidovi su bili debeli 2m.

KAMENI TRIPTIH BLAŽENE DJEVICE MARIJE


izvor ulomci teksta i slika : hrcak.srce.hr/file/95987
Radoslav Bužančić
Split
GOSPIN OLTAR NIKOLE FIRENTINCA U
TROGIRSKOJ KATEDRALI
UDK: 726.591: 726.6 (497.5 Trogir) “14”
Rukopis primljen u tisak 13. 12. 2009.
Izvorni znanstveni članak


U katedrali sv. Lovre postoji maleni kameni triptih s likom Blažene Djevice Marije iz 15. stoljeća koji je bio uzidan u zapadni zid pored ulaznih vrata.


Triptih je jednostavne kompozicije podijeljen kaneliranim pilastima s polukapitelima u tri niše s reljefima svetaca. Pozadina niša je obojana tamnom bojom kao i kanelure pilastara, a za restauracije triptiha nađeni su tragovi polikromije na figurama. Bojanjem kanelura, duplji kapitela i niša u pozadini likova potencirala se njegova prostornost, reljefnost dekora i plastičnost figura. U njegovom podnožju jednostavna je profilacija ukrašena krilatim konveksnim krugom ovjenčanim lovorovim vijencem. U sredini je lik Majke Božje s djetetom Isusom kojeg pridržava desnom rukom. Figura se nalazi u kontrapostu s lagano izbačenim lijevim koljenom diskretno naznačenim draperijom plašta karakterističnih nabora kakve imaju skulpture Andrije Alešija, Nikole Firentinca i njegovih učenika. S Gospine desne strane nalazi se reljef svetog Jere u pustinjačkoj odori sa štapom i lavom pod nogama, a s njene lijeve strane lik sv. Ladislava u kraljevskom ornatu s ratničkim labrisom u desnici.
Dimenzije Gospina triptiha iz katedrale od 95 cm širine i 75 cm visine odgovaraju
veličini oltara koji se nalazio pod propovjedaonicom trogirske katedrale. Razmak njenih stupova na koje se naslanjala oltarna menza je 98 cm, a ona je stala na stipesu kvadratna presjeka čija je tlocrtna mjera od 66 cm ostala ugravirana na kamenom popločanju poda, pa se može zaključiti kako je triptih iz katedrale pripadao oltaru sv. Marije pod propovjedaonicom. Njegov ikonografski sadržaj, Gospa okružena sv. Jeronimom i sv. Ladislavom, upućuje na to da bi iza narudžbe mogao stajati neki trogirski humanist i ratnik iz obitelji Borgoforte ili Dragać koji su u do 16. stoljeća imali juspatronat. Prikaz sv. Ladislava, viteza i zaštitnika križara, mogao bi biti u svezi s križarskim ratom protiv Turaka koji je ponovo buknuo 1470. godine nakon pada Negroponta.24 Stoga bi izradu Gospina oltara pod propovjedaonicom trebalo smjestiti u rane sedamdesete godine 15. stoljeća.
Radoslav Bužančić

CRKVA SV.MAVAR -Žedno

SV. Mavar – Žedno
Tonči BURIĆ,

IZVOR:  hrcak.srce.hr/file/136585


Crkva se nalazi pri vrhu terasaste padine koja s jugoistočne strane omeđuje široku prodolinu iznad uvale Mavarštica na južnoj strani otoka Čiova. Prodolina je ispunjena vinogradima i maslinicima, koji su danas većim dijelom zapušteni. Manji dio toga prostora, posebice oko same crkve, sastoji se od šume bora i crnike (česmine). Cijeli areal pruža se od mora do zaravni na vrhu otoka, gdje je smješteno današnje selo Žedno. Sjeverozapadno od sela, na spoju prodoline i zaravni nalazi se položaj Čentrasi(e) -Kučerine, gdje se prema iskazima mještana nalaze vidljivi ostaci starijega naselja. Rekognosciranje toga položaja pokazat će bi li se tu moglo potražiti srednjovjekovno naselje, kojemu je crkva Sv. Mavra bila župska, a ujedno i grobljanska. Crkva se po prvi put javlja u pisanim izvorima u 14. stoljeću. Iskopavanja su pokazala da je na položaju crkve Sv. Mavra već od 1. stoljeća postojao manji gospodarski sklop. Veoma skromne ostatke zidova iz toga vremena, preostale nakon radikalne obnove kompleksa u kasnoj antici (4.-5. stoljeće), nije moguće preciznije funkcionalno determinirati. Jedino je gusterna iz toga razdohija, ohnovljena tek u novome vijeku, veoma dobro sačuvana, zahvaljujući stalnoj nužnosti njene uporabe. Pokretni nalazi pokazuju da su rimskodobne zgrade na tom položaju bile pokrivene crijepom, jer je pronađena veća količina ulomaka tegula i imbreksa. Nešto je bolje dokumentiran svakodnevni život, pretežito ostacima keramičkoga posuđa i malobrojnim nalazima novca i stakla. Taj je datiran novcima cara Klaudija (41.-54.), jednim sestercijem i jednim asom. Posebice su brojni -što je i razumljivo ulomci amfora idoHa. Keramičko posuđe pokazuje širi funkciona-Ini spektar, a ujedno i tehnološku različitost izrade. Struktura mu varira od grubih posuda, rađenih još u prapovijesnim ilirskim tehnikama s dosta kalcita u strukturi, preko uobičajenih provincijalnih tipova, do fine ranorimske keramike (terra rossa ili sigillata, bojena i reljefna keramika i sL). Prevladavaju ipak oblici posuđa lokalne proizvodnje i provincijalne tehnologije izrade. Pronađenasu i dva manja ulomka grobnih spomenika (stele ili titulusi), koji potvrđuju trajnost toga ruralnoga sklopa.

U kasnoj antici (tijekom 4. ili 5. stoljeća prema nalazima i stratigrafiji lokaliteta) dolazi do radikalnog radiranja ranorimskih zgrada i prvog ozbiljnijeg remećenja arheoloških slojeva (inače plitkih zbog krševitog terena i tankog nanosa crvenice). Mjestimice je sloj ranorimskog razdoblja, zajedno sa sitnim materijalom nasipavan na pojedinim pozicijama zbog nivelacije terena za potrebe nove izgradnje i uređenja okoliša. Kasna antika potvrđena je također keramičkim nalazima: amfore, zdjele, vrčevi itd., mahom provincijalnih oblika i tehnike izrade, a ima i više ulomaka gruboga posuđa. Uočljiv je nedostatak finije keramičke robe, prepoznatljiv u ranorimskom sloju. Od drugih nalaza ima novca, stakla i pokoji metalni predmet (igle, čavli). Pronađeni su novci 4. stoljeća, jedan Konstantina 1. Velikog (307.-337.), a drugi njegovih sinova iz sredine 4. stoljeća (kasnoantičke i ranorimske novce determinirao je kolega Tomislav Šeparović iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, pa mu ovom prigodom zahvaljujem).
U odnosu na prethodno razdoblje ostaci arhitekture su nešto bolje sačuvani. Do sada je otkrivena jedna četvrtasta prostorija u čijem je sjeveroistočnom kutu sačuvana deblja podnica i ostaci zidne žbuke. Taj je objekt razoren tek izgradnjom srednjovjekovne crkve. Nalazi ranoga srednjeg vijeka nisu potvrđeni u dosadašnjimnalazima, što upućuje na prekid života početkom 7. stoljeća. Tek izgradnjom župske crkve Sv. Mavra, čiji oblik i struktura sačuvanoga starijeg ziđa ukazuju na period romanike, obnavlja se život na tom prostoru, ali u sasvim drugoj funkciji. Naselje je u srednjem vijeku dislocirano na neki drugi obližnji položaj (Čentrasi ?), a na ostacima nekadašnje villae rusticae podiže se crkva oko koje se postupno formira groblje.


Ranorimska gusterna do crkve Sv. Mavra, obnovljena u 18. stoljeću

Grobovi oko crkve pružaju se u dva odjelita sloja, od kojih je donji suvremen samoj crkvi i pripada razvijenom srednjem vijeku, a gornji nastaje u kasnom srednjem vijeku i početkom novoga, kada se groblje župe Žedno premješta na novi položaj. L' donjem sloju nije bilo nalaza, a u gornjemu su rijetki: jedna brojarnica i nekoliko kopčica za hlače ("ažule"). Crkva je više puta obnavljana i preuređivana, a radikalno je produžena u baroknom slogu, kada je obnovljena i stara rimska gusterna. U tom razdoblju do crkve je bio pustinjački sklop, zbog kojega je vjerojatno i obnovljena gusterna, a to razdoblje potvrđuju i ostaci prigradnji uz južni zid crkve, ulomci novovjekovne glazirane keramike, te slivni kanal obnovljene gusterne. Prestanak života oko Sv. Mavra i na položajima potencijalnih zaselaka uokolo, uvjetovan je nizom različitih zbivanja. Tako je već izgradnjom dominikanskog samostana Sv. Križa na obali Kaštelanskog zaljeva sa sjeverne strane Čiova stvorena osnova za nastanak novoga ukopišta župe Žedno, a postupno se i naselje premješta na povišene položaje oko vrha otočne antiklinale, gdje je i danas staro jezgro sela. Od tada se crkva Sv. Mavra koristi samo na blagdan svoga patrona 15. siječnja.

KIPOVI ALESSANDRA VITTORIJE NA KATEDRALI

KIPOVI ALESSANDRA VITTORIJE NA KATEDRALI

ulomci teksta iz :
KIPOVI ALESSANDRA VITTORIJE ZA TROGIRSKU KATEDRALU
Yanja Kovacic
UDK 73.034.5 (497.5 Trogir) "15"
73 Vittoria, A.
lzvorni znanstveni rad
Vanja Kovacic
Ministarstvo kulture
Konzervatorski odjel u Splitu

izvor : hrcak.srce.hr/file/162088

Sv. Matej na jugoistoku, sv. Šimun Zelot na jugozapadu, sv. Andrija na sjeverozapadu i sv. Jakov Mlađi na sjeveroistoku.
Kipovi Alessandra Vittorije izrađeni su 1559. god. za renesansnu kapelu trogirske katedrale koja je poslije posvecena sv. Ivanu, trogirskom biskupu.Vise od sedandeset godina nakon izrade kipova Nikole Firentinca i Ivana Duknovica, trogirska crkva, na celu s biskupom Kristoforom Nigrisom de Balistis, potakla je dovršenje velikog renesansnog projekta kapele katedrale.Izrada kipova povjerena je mletackom kiparu Alessandru Vittoriji.



Godine 1644. kapela se uređuje za preseljenje tijela sv. Ivana, izrađuje se novi oltar te se otvaraju po dva prozora u dvi niše na bocnim zidovima. Otvaranje tih prozora u nišama dovelo je do uklanjanja 4 Vittorijina kipa .Ova izmjena provedena je za biskupa Pax Jordana koji je bio rodom iz Vicenze.
Kipovi su vjerojatno 1669. god. prebaceni na vrh zvonika katedrale prilikom njegove obnove.



Zbog visine i nepristupacnosti mjesta nije bilo moguce detaljno analizirati kipove, pa su tek za vrime konzervatorskih radova na zvoniku 2000-2001. godine, na bazama otkrivena djelomice sacuvana i na donjoj strani priklesana imena svetaca.Pošto su kipovi izrađeni od istarskog kamena kojeg su atmosverska djelovanja stoljecima nagrizala kipovi su demontirani i zamjenjeni kopijama,a originali su pohrenjeni u crkvi sv.Ivana Krstitelja.



Kopije kipova izradila je restauratorska radionica "Oblikovanje" iz Sesveta pod vodstvom akademskog kipara Milivoja Segana. Restauratorske radove na kipu sv. Šimuna izvela je talijanska restauratorica Vanessa Minuto.


LUCIĆ IVAN

iuvor:  http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37386

Lučić (Lucić, Lucius, Lucich, Lucio), Ivan, hrvatski povjesničar i kartograf (Trogir, prije IX. 1604 – Rim, 11. I. 1679).


Član ugledne trogirske patricijske obitelji. Osnove humanističke izobrazbe stekao je u rodnome gradu. U Rimu je 1628. završio studij filozofije, matematike, političkih znanosti i književnosti. Doktorirao je civilno i crkveno pravo 1630. u Padovi. Nakon povratka u domovinu uključio se u javni život Trogira. Obnašao je dužnost člana komunalnoga vijeća i gradskoga suca. God. 1654. postao je članom Zavoda sv. Jeronima u Rimu. Uz obavljanje upravnih dužnosti bavio se proučavanjem kulturne i političke povijesti Dalmacije. Po uzoru na suvremena kritička izdanja o životu svetaca, 1657. objavio je u Rimu svoje prvo djelo Život blaženog Ivana ispovjednika, biskupa trogirskog, i njegova čudesa (Vita B. Ioannis confessoris episcopi Traguriensis et eius miracula), koje je važan izvor za hrvatsku, a posebice dalmatinsku povijest od XI. do XIII. st. S nakanom da dokaže kako Venecija zadržava naslov kraljevstva time što u svojoj državi posjeduje »regnum« Dalmaciju, započeo je sustavno prikupljati izvornu građu o prošlosti Dalmacije. Kao rezultat tog istraživanja nastalo je djelo O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga (De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex), koje se smatra prvim znanstveno-kritičkim djelom hrvatske historiografije. U pisanju toga djela služio se građom iz arhivâ, gradskih kancelarija, javnih i privatnih knjižnica te djelima pisaca, od kojih su neki danas poznati samo na temelju njegovih prijepisa. U tom je djelu, dovršenom 1662., obuhvatio zbivanja iz prošlosti Dalmacije od rimskoga doba do 1480. Prvo izdanje tiskano je 1666. u Amsterdamu, a izašla su još dva izdanja iste knjige (1667. i 1668), od kojih je ono posljednje najpotpunije jer uz Kazalo znamenitih pojmova (Index rerum notabilium) i Pogrješke tako ispraviti (Errata sic corrigenda), sadrži rodoslovlja hrvatskih knezova i kraljeva, ispravljenu naslovnu stranicu i šest povijesnih karata Ilirika, koje čine prvi hrvatski atlas. Najpoznatija je šesta karta pod naslovom Današnji Ilirik (Illyricum hodiernum), posvećena hrvatskome banu Petru Zrinskomu. Nju je Joannes Blaeu 1668. uvrstio u svoj atlas Cosmographia Blaviana. U svojem drugom važnom povijesnom djelu, na temelju izvorne građe obradio je povijest rodnoga grada i događaje iz povijesti Dalmacije do polovice XV. st. Tiskano je u Veneciji 1673. pod naslovom Povijesna svjedočanstva o Trogiru, koji se sada zove Traù (Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù), a dopunjeno je Lučićevim kartama splitskoga područja (Territorii di Traù e Spalato). Ponovno je bilo objavljeno 1674. pod proširenim naslovom Povijest Dalmacije, a osobito grada Trogira, Splita i Šibenika (Historia di Dalmatia – Et in Particolare delle città di Traù, Spalatro e Sebenico). God. 1673. u Veneciji je bilo objavljeno i njegovo djelo Dalmatinski natpisi (Inscriptiones Dalmaticae), s natpisima i epigrafskim spomenicima iz dalmatinske, a posebice trogirske baštine. God. 1670. njegovom je zaslugom, u suradnji sa S. Gradićem, bio tiskan Satirikon (Satyricon) Petronija Arbitra. Lučićev kritički komentar Statuta i reformacijȃ grada Trogira (Statuta et reformationes civitatis Tragurii) ostao je u rukopisu sve do 1708., kada ga je u Veneciji objavio Jerolim Cipiko. Surađivao je i na djelima drugih autora, a među ostalim objavio je Bilješke uz geografsku riznicu Abrahama Ortelija (Notae ad Thesaurum Geographicum Abrahami Ortelii). S Fernandom Ughellijem surađivao je na djelu Sveta Italija (Italia Sacra). Među njegovom bogatom ostavštinom nalazi se i opsežna korespondencija vođena sa suvremenicima te mnogobrojni radovi s područja arheologije, geografije, matematike, fizike, astronomije i graditeljstva. Proučavao je i starokršćanske spomenike, rimske mozaike i natpise. Pokopan je u crkvi sv. Jeronima u Rimu.
Izvor Hrvatska enciklopedija

HERAKLOV ŽRTVENIK

Heraklov žrtvenik pronađen u rimskoj kavi u Segetu


Prilikom iskopa unutar rimskog kamenoloma u Segetu 1999.godine otkriven je onaj vec spomenuti izvorni ulaz u kamenolom ali i vrlo dobro sacuvan žrtvenik posvecen Heraklu iz 1.stoljeca .Osim lica ovog spomenika/žrtvenika ukrašene su i njegove bocne stranice:na licu je uklesan natpis ,a na bokovima dva prikaza simbolicnog karaktera.natpis glasi :

[.]ERCVL[.]
AVG . SAC .
DONATVS
CN . CORNELI .
CERTI . V . S . L .

Restitucija natpisa bila bi sljedeca: [H]ercul[i] / Aug(usto) sac(rum) / Donatus / Cn(ei) Corneli(i) / Certi (servus) v(otum) s(olvit) l(ibens).
Kao što se s natpisa može procitati, žrtvenik je Uzvišenomu Heraklu podigao Donat, rob Gneja Kornelija Certa, slobodno ispunjajuci dati zavjet.
Upravo ova cinjenica da je žrtvenik dao napraviti sluga/rob daje ovom nalazu poseban znacaj . Žrtvenik prvi spomenik Heraklova kulta, ne samo u Trogiru nego i na širem salonitanskom podrucju (Issa, Brac, Salona), na kojemu se kao zavjetodavac pojavljuje jedna osoba servilnog statusa. To je u suprotnosti s rimskim povijesnim vrelima prema kojima su iz Heraklova kulta bile iskljucene žene, robovi i oslobođenici.


Bocne strane središnjega kvadera zauzimaju dva prikaza, koja su unatoc oštecenjima gotovo u cijelosti sacuvana. Na lijevoj su prikazani karakteristicni Heraklovi atributi . Poljem dominira dijagonalno postavljena i o tanji kraj naslonjena masivna toljaga, od koje je odlomljen samo manji komad vrha. Toljaga je toliko kvalitetne izvedbe da su cak vidljivi i šiljci koji izlaze iz cetiriju rebara. Preko sredine toljage prebacena je lavlja koža. U prednjem su planu prikazani glava s grivom i prednje šape životinje, a u drugome stražnji dio tijela s repom. Klesar je na tijelu životinje prikazao cak i najsitnije detalje, kao što su kandže, oci i uši. Na desnoj je bocnoj stranici prikaz tronošca s posudom . Tronožac ima dvije fino izvijene I naprijed okrenute nožice te jednu koja je u drugom planu, postavljena frontalno prema gledatelju i stoga potpuno ravna. Na njemu stoji posuda tipa pehara.
Sve opisano u znanstvenom radu gospodina Dražena Maršića iz 2006.godine


YMAGO ANGELI TROGIRSKOG ZLATARA TOME RADOSLAVIĆA 1446.


tekst - izvadci iz :
YMAGO ANGELI TROGIRSKOG ZLATARA TOME RADOSLAVIĆA
V a n j a K o v a č i ć – J a d r a n k a N e r a l i ć
UDK 739.1 (497.5 Trogir) „14”
94(497.5 Trogir) „14” (093)
Izvorni znanstveni rad
Vanja Kovačić
Ministarstvo kulture
Konzervatorski odjel u Splitu
Jadranka Neralić
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
 izvor: hrcak.srce.hr/file/161613

U nedilju, 23. listopada 1446. godine, sastali su se isprid komunalne palace na glavnome gradskom trgu arhiđakon trogirske stolne crkve sv. Lovre Luka Ivanov Škobalić i zlatar Toma Radoslavić, kako bi pošli do ureda javnoga bilježnika i komunalnog kancelara Jakova de Viviana. Poveli su i dvojicu svidoka – svecenika Marina Berkovića i Ivana Mundu, a stigavši u bilježnikov ured zatekli su vec egzaminatora, plemica Bivu, sina Andrije Cega, i kancelara Franju de Viviana, koji ce zabilježiti glavne cinjenice o poslu zbog kojeg su se okupili. Prema zabilješkama svog kolege, notarsku ce ispravu sastaviti Jakov de Viviano.
U Arhivu kaptola trogirske katedrale sv.Lovre čuva se pergamentni smotuljak (ROTULUS) od sedam međusobno koncem prišivenih isprava koje se odnose na narudžbu za izradu srebrne statue anđela s raširenim krilima koji nosi ruku sv. Ivana Ispovjednika. Ugovor kojeg su međusobno sklopili Luka Ivanov Škobalić, arhiđakon trogirske katedrale, izvršitelj oporuke pokojnoga kanonika Grgura Duhovića, i trogirski zlatar Toma Radoslavić


Lik anđela, nosača relikvije, koji pruža kutijicu s podlakticom sv. Ivana, izdignut je na plitkom postamentu u obliku pačetvorine s polukružnim istacima na sredini svake strane (vis. 53 cm, postolje 20 x 17 cm, raspon krila 46 cm). Rub je podnožja ukrašen bisernim nizom i perforiran šiljato zasvedenim stupićima. Na gornjem dijelu postamenta pred naborima haljine urezano je • ON • 126 •, što se vjerojatno odnosi na kasniju reviziju i određivanje težine srebra jer se slični natpisi nalaze i na još nekim srebrnim skulpturama u riznici katedrale. Motiv postolja u obliku klupice (lat. scabellum, scabello, tal. sgabello), raščlanjena tlorisa s ukrasom po rubu, na kojem se uzdiže lik Bogorodice s Djetetom i svecima poznat
je u kasnogotičkom slikarstvu, poput figura na Vivarinijevu poliptihu iz Poreča ili Vuškovićevom Ugljanskom poliptihu. Anđeo je odjeven u albu uzdignuta ovratnika, s rukavima vidljivim pod širokim rukavima dalmatike. Stoji u stavu blagog kontraposta s lagano savijenim koljenom desne noge. Pod rubom tunike proviruju mu šiljate papučice, a gusti nabori se lome i povijaju prema lijevoj nozi. U struku potpasana dalmatika u mekim se naborima obavija oko bedara. Uz rub ovratnika teče ukrasna vrpca s motivom urezanih rombova u koje su upisane zvjezdasto raspoređene točke i crtice. Na prsima je apliciran vezeni pravokutnik s motivom


cvijeta upisanog u romb. Središnji krug ukrašen je mrežastim urezivanjem, a podloga bogatog lišća izvedena je sitnim kružićima i točkicama. Na uglovima i sredini ruba aplike izrađen je trolist zašiljenih listova. Rubnom trakom s urezanim kružićima aplika se plastično odvaja od tkanine na koju je prišivena. Isti se motiv ponavlja na leđima kao i ispod ramena. Na sredini je romb s upisanim četverolatičnim cvijetom šiljatih latica i mrežasto ukrašenim tučkom. S obje strane romba po jedan je cvijet s pet polukružnih latica, a prazni prostor ispunjen je bogato oblikovanim lišćem. Na donjem je rubu misnice mnogo šira aplika s pet cvjetova i lišćem koje ide u suprotnim smjerovima. Iznad veza se izmjenjuju nabori te je
vješto izveden florealni motiv u skraćenju. Na stražnjoj strani ponavlja se motiv romba sa središnjim cvijetom i četiri lista sa strana, a lateralno se veliki razgranati list usmjerava prema sredini. Rubom dalmatike teče uska traka intermitirajuće lozice koja se penje i po rubu proreza sa strane. Na završetku rukava je šira vrpca s urezanim lišćem i kružićima u pozadini.
Na leđima su zataknuta krila u posebno iskovanim plosnatim cjevčicama. Razgranata obrisa s jakim grafizmom pojedinih pera stvaraju lučni okvir glavi anđela. Slično su oblikovana bogato raširena krila anđela koji flankiraju, puncira- ni na zlatnoj podlozi, Bogorodicu s Djetetom Blaža Jurjeva iz nasljedstva obitelji Ćipiko.


Figura anđela sastavljena je od više spojenih dijelova. Posebno su izrađeni: glava, ruke, dlanovi, trup i donji dio lika s postamentom. Cvito Fisković je iznio hipotezu o ikonografskoj reinterpretaciji srebrne figure, smatrajući da je zamijenjena glava, prilagođen položaj ruku i dodana krila, naime da je lik sv. Lovre u odjeći đakona preoblikovan u anđela nosača relikvije. Ugovor sklopljen 23. listopada 1446. godine s majstorom Tomom to osporava, precizno opisujući narudžbu i potvrđujući izvorni izgled relikvijara uobličenog prema tradiciji da je »sveta ruka angelskim načinom donesena«.
Vanja Kovačić – Jadranka Neralić

Budislavić Ivan

BUDISLAVIĆ, Ivan, drvorezbar (Trogir, poznat od 1438. do 1472).
U bilježničkim spisima Trogira iz 1438. spominje se najprije kao stanovnik, a zatim kao trogirski građanin i vlasnik radionice. I u Splitu je posjedovao neke nekretnine, a 1445. primio je na sedmogodišnje naukovanje Marina, sina Dujma Gostinovića. Čini se da je u šestom desetljeću boravio u Veneciji, jer mu se u našim krajevima izgubio trag. Pojavivši se ponovno u Trogiru


1468–69, zakupljivao je vinograde i kupovao zemlje u okolici, a 1472. svjedočio na sudu i ovlastio svojeg prokuratara da primi navac od drvodjelca Ivana Pripkovića. S Nikolom Firentincem bio je jamac trogirskom klesaru Ivanu Cvjetkovu pri trgovini s Ivanom Dobrostićem, pustinjakom s otočića Fumije. — God. 1439. obvezao se izdjelati korska sjedala od orahavine u svetištu trogirske katedrale. Sljedeće god. izradio je dva krila tih sjedala, složenih u dva reda, s bogato ornamentiranim pregradama i naslonima, od kojih stražnji nose baldahinsko krunište. Pripadaju tzv. ćelijskom tipu istovrsnih ostvarenja uobičajenih na našoj obali u razdoblju kasne gotike (Zadar, Rab, Poreč itd.). B. je asobito živo oblikovao njihov geometrijski i biljni ornament sa sitnim figuralnim umecima. Sitnoplastička razrada organski je vezana sa svrsishodnom kompozicijom monumentalnoga crkvenog namještaja, a slikovitost cjeline upotpunjuju višebojne oslikane površine. Većina uresnih motiva preuzeta je iz starijeg klesarstva u kamenu.


 Tehnika rezbarenja u mekanom drvu odredila je specifičnu usitnjenost obradbe, pa je na taj način naglašena dekorativnost veoma raznolikih uresa. Budislavićevo je djelo u Trogiru svakako starije od sličnih ostvarenja u Veneciji, pa je stoga još veće njegovo znaćenje. Budislaviću se pripisuje izradba četiriju bočnih strana sjedala s likovima lavova u propnju, što su dodane romaničkim naslonima u koru splitske katedrale. U njegovoj su radionici najvjerojatnije izrađene jednostavnije karske klupe koje se nalaze u dominikanskoj crkvi na Čiovu nedaleko od Trogira. — U Budislavićevoj ličnosti i djelu hrvatsko drvorezbarstvo kasnogotičkog stila XV st. imala je svoga zaslužnag prvaka koji je uspješno izrazia suvremeni ukus naše domaće sredine, znatno obilježio razvoj drvorezbarstva u Dalmaciji i utjecao na rad suvremenika i kasnijih generacija u srednjoj Dalmaciji, a možda i drugdje.

Izvor: enciklopedija.lzmk.hr

http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=4895

CRKVA SV.NOFRA

Krešimir Regan, Branko Nadilo
izvor : http://www.casopis-gradjevinar.hr/assets/Uploads/JCE-60-2008-02-06.pdf



Crkva Sv.Nofra nalazi se na nevelikom vrhu brda Veliki Bijač (208 m n.v.), vjerojatno na mjestu negdašnje gradine i osmatracnice i tocno iznad piste današnje zracne luke Split. Vjerojatno se radi o zavjetnoj crkvi ili crkvi koju su koristili stanovnici naselja do kojega je vodio inace zašticeni stari Javorski put. Latinski natpis ugrađen iznad ulaza govori o temeljitoj obnovi crkve 1475., a to znaci da je izgrađena znatno prije. Na veliku starost prvotne crkve upucuje i svetac kojemu je crkva posvecena – Sv. Nofar odnosno Sv. Onofrije. Taj se svetac, isposnik i pustinjak iz 4. st. slavi i u zapadnoj, ali znatno više u istocnoj crkvi, dok je u nas, posebno u Dalmaciji, vrlo rijedak. Nešto se cešce srece u
Istri, a to je vjerojatno posljedica snažnoga i ranoga bizantskog utjecaja iz sjedišta egzerhata u Ravenni u ranom srednjem vijeku. Ime tog sveca je grcko, a potjece od egipatskog izraza koji otprilike znaci "onaj koji je stalno dobar". Živio je u pustinji Gornjeg Egipta te se drži za jednog od pustinjskih otaca.
Sv. Onofrije je proveo u pustinji, prema predaji, više od pedeset godina života, imao je potpuno bijelu kosu i bradu koja mu je sezala do poda, a kako je živio bez odjece nosio je pojas od lišca. Hranio se samo rijetkim pustinjskim biljem i datuljama palme koja je izrasla pokraj njegove celije.
Crkva je nedavno nesumnjivo temeljito obnovljena, a uređen je i okolni prostor te postavljen oveci kameni križ. Rijec je o manjoj jednobrodnoj crkvi s bacvastim svodom i polukružnom apsidom, ali je oltar ukrašen raznobojnim mramorom iz razdoblja baroka. Nesumnjivo se radi o vrlo staroj crkvici, koja je poslije u više navrata temeljito preuređena, a možda i iznova izgrađena. Cini se da je crkva poslije bila posvecena i Sv. Ivanu Evanđelisti.

Kip Sv.Ivana nad kopnenim vratime

O kipu sv. Ivana nad Kopnenim gradskim vratima u Trogiru
Ivo Babić
izvor : http://www.matica.hr/vijenac/217/Bonino%20iz%20Milana%20u%20Trogiru%3F/

Bonino iz Milana u Trogiru?
Bilo bi zaista čudno da Bonino iz Milana, kipar i graditelj koji je radio diljem Dalmacije, nije ostavio svoja djela i u Trogiru. U to doba, početkom 15. stoljeća, nema u Dalmaciji drugog kipara koji bi mogao isklesati monumentalnu skulpturu sv. Ivana Trogirskog
Kopnena vrata na sjevernoj strani Trogira otvorena su u vrijeme providura Antonija Bernarda (od 1656. do 1660), o čemu svjedoči njegov grb. No gradska vrata dobila su do danas sačuvani oblik mnogo kasnije, tek 1763, zahvatom poznatoga graditelja Ignacija Macanovića (1727-1807). To se dade zaključiti i prema ispravi od 24. travnja 1763. u kojoj protomajstor Macanović nabraja svoje brojne radove koje je izveo u Trogiru, spominjući i gradska vrata. Na Kopnenim vratima Macanović je napravio pravi bricolage ugradnjom elemenata iz ranijih vrata (mletački lav, grb providura Bernarda, natpis sa spomenom providura Bernarda), ali i postavljanjem srednjovjekovnoga, gotičkog kipa sv. Ivana Trogirskog. Pod kipom sv. Ivana postavljen je postament s naopako postavljenim natpisom koji nabraja pothvate zaslužnoga providura Bernarda u utvrđivanju i obrani dalmatinskih gradova za dugoga Kandijskog rata (1645-1669). Čini se da je Macanović imao nagnuće prema spolijama jer ih ugrađuje i svoja druga zdanja. Ignacije Macanović peti je u slijedu naraštaja ove obitelji graditelja koja je trajno zadržala nadimak Raguseo, u kojem se održalo sjećanje na njihovo dubrovačko porijeklo, iako su naseljeni u Trogiru od 17. stoljeća. Sama činjenica da su Ivan Macanović i njegov sin Ignacije posjedovali Vitruvijev traktat o arhitekturi ukazuje na intelektualnu razinu koja nadilazi prosječne intelektualne obzore dalmatinskih graditelja baroknoga razdoblja.


Kip sv. Ivana nad Kopnenim gradskim vratima u Trogiru prikazan je s uzdignutom desnicom kojom blagoslivlja te s biskupskim, metalnim štapom u ruci. Biskup je zaodjeven misnicom, kazulom, prebačenom preko halja (alba, dalmatica). Na ruhu ispod kazule prikazani su ukrasi izvedeni linearno s debljim uhljebljenjima; posebno su ukrašeni rubovi uz otvor rukava s rupičastim udubljenjima. Na kazuli je reljefno izvedena traka, u obliku slova T. I ovratnik je prikazan s plastičnim ukrasima. Mitra je također urešena, među ostalim i dvijema rozetama. Kompozicijska osovina cjeline pomalo je kruta s okomicom bez uobičajena gotičkog nagiba. Kip je, nema dvojbe, stariji od gradskih vrata. Riječ je, očito je po oblikovanju, o gotičkom djelu s početka 15. stoljeća. Veoma je blizak djelima kipara i graditelja Bonina Jakovljeva iz Milana († 1429), koji se spominje u Dalmaciji od 1412. godine, djelujući od Šibenika, Splita, pa do Korčule i Dubrovnika na jugu.
Komparativna analiza kipa
Krute kompozicije, gotovo romaničkih shema, svojstvene su inače Boninu iz Milana, no obris kipa sv. Ivana razigran je, artikuliran i na leđnoj strani. Po kvaliteti zaostaje za prikazom ležećeg kipa sv. Duje na sarkofagu u splitskoj katedrali, što je potpisano djelo Bonina iz Milana izrađeno 1427. godine. Podsjeća po ukočenosti i na kip Orlanda iz Dubrovnika isklesan 1418, koji se prepoznaje kao djelo Bonina iz Milana. Plašt na kipu s kadencama nabora u duhu je gotičkih, sinusoidnih ritmova. Takvi ritmovi na plaštu zapažaju se i na kipovima na pročelju sarkofaga sv. Duje u splitskoj katedrali i na kipu sv. Marka na korčulanskoj katedrali koji se pripisuje Boninu iz Milana. Slične su i krivulje na plaštu kipa s Kristovim likom na južnom portalu Dominikanske crkve u Dubrovniku, koje također od početnog lučnog oblika postaju sve ravnije, oštrijih kutova prema dnu. U fizionomijskom smislu, kako to uočava Milan Prelog, Boninovim su licima svojstvene naglašene jagodice i istaknuti lukovi obrva. Karakterističan je začuđeni izraz staračkog, naboranog lica sv. Ivana Trogirskog, s oštro rezanim očnim lukovima i poluotvorenih usta. Po tome je lice sv. Ivana slično Adamu i Evi sa sjevernog portala, te liku Krista sa zapadnog portala šibenske katedrale, koji se inače prepoznaju kao djelo Bonina iz Milana. Veoma su izraziti lukovi obrva i na Boninovom kipu sv. Nikole na crkvi sv. Barbare (sv. Nikole) u Šibeniku. I na kipu sv. Ivana Trogirskog kao i na većini Boninovih glava zjenice su izvedene rupičastim udubljenjima.


Kip sv. Ivana sličan je i kipu sv. Marka s portala korčulanske katedrale, posebno u prikazima draperije. Isti su primjerice ovratnici, veoma su plastično izrađene raskošne trake u obliku slova T. Vijugavim udubljenjima prikazani su i ukrasi na odjeći na ležećem kipu sv. Dujma u splitskoj katedrali, s identičnim naborima koji se doimlju kao snop letava gotovo trokutasta presjeka. Kako to naglašava Milan Prelog, život Boninovih skulptura odražava se jedino na površini volumena, tako jedino živi njegova odjeća, kojoj pridaje posebnu pozornost u izvedbi uresnih detalja. No, kod kipa sv. Ivana Trogirskog volumen je dojmljiv masom i zaobljenošću, predviđen valjda da se gleda sa svih strana, izložen u prostoru, za razliku od ostalih Boninovih svetačkih kipova, leđima prislonjenih uz zidove i okvire portala.
O izvornoj lokaciji sv. Ivana
Bilo bi zaista čudno da Bonino iz Milana, kipar i graditelj koji je radio diljem Dalmacije, nije ostavio svoja djela i u Trogiru. U to doba, početkom 15. stoljeća, nema u Dalmaciji drugog kipara koji bi mogao isklesati monumentalnu skulpturu sv. Ivana Trogirskog.
Ostaje pitanje gdje se izvorno nalazio taj kip. Mogli bismo pretpostaviti da skulptura izvorno nije bila koncipirana za ponutrice s obzirom na veoma izraženu ispupčenost ukrasa, bez cizeliranja detalja, možda upravo s razloga da je predviđena za otvoreni prostor, gdje kiša i vjetar brzo brišu inačice. Vjerojatno je isklesana da bi bila istaknuta na gradskim zidinama, možda upravo za srednjovjekovna gradska vrata, gdje bi nebeski zaštitnik čuvao ulaz u Trogir. No, moglo bi se pretpostaviti da je bila možda postavljena uz staru, porušenu kapelu sv. Ivana Trogirskog. Gradskog zaštitnika posebno se zazivalo u pomoć u doba neprijateljskih nasrtaja, pa je tako u vrijeme Kandijskoga rata, godine 1648, odlučeno da se svetom Ivanu prinose mise tijekom cijele godine. Niz kipova dubrovačkoga parca — sv. Vlaha, bdije na bedemima na strani prema kopnu i prema moru. U to doba, primjerice, u Šibeniku na gradskim zidinama ugrađen je veliki reljef s likom gradskog zaštitnika sv. Mihovila, koji se također prepoznaje kao djelo Bonina iz Milana. Kipovi svetaca — gradskih zaštitnika — djela su najistaknutijih kipara, u Dubrovniku takav se posao povjerava, među ostalima, Jurju Dalmatincu i Ivanu Duknoviću. Trogir je tu zadaću početkom 15. stoljeća po svoj prilici ponudio tada najistaknutijem kiparu u Dalmaciji — Boninu iz Milana.
U svakom slučaju, bez obzira na izvornu lokaciju, u Macanovićevo redizajniranje novih, sjevernih, gradskih vrata uklopljen je i stari gotički kip, koji atribuiramo Boninu iz Milana.
Kip kao predložak?
Poza kipa, detalji u prikazu kazule i halja, motiva cvijeta na mitri, oblik štapa — pastorala s biljnim viticama, tako su bliski prikazu biskupa, svetog Ivana Trogirskog na poliptisima Blaža Jurjeva. Uostalom Blaž Jurjev († 1450) i Bonino iz Milana († 1429) suvremenici su, obojica djeluju diljem Dalmacije pa su se vjerojatno ukrstile njihove životne putanje. Prikaz biskupa na gradskim vratima mogao je poslužiti kao predložak za lik sv. Ivana Trogirskog na Blaževim slikama. Izložen na javnom mjestu kip je valjda funkcionirao Trogiranima gotovo kao forma mentis u predočavanju njihova nebeskog zaštitnika.
U Trogiru je postojao i kip viteza Orlanda. Trogirani ga nazivahu Mate Čizmar, valjda zbog čizama. U 19. stoljeću nalazio se na poljani danas zvanoj Požarina sa sjeverne strane crkve i zgrade bratovštine Sv. Duha, na istoimenom trgu. Inače kip Orlanda u Dubrovniku je, spomenuli smo, djelo Bonina iz Milana nastalo 1418. I Orlando u Dubrovniku obuven u čizmama je. U ruci drži metalni mač, kao što u Trogiru sv. Ivan ima metalni štap. Nije li nestali trogirski Orlando mogao biti također rad Bonina iz Milana?



SVETI IVAN TROGIRSKI
»Tijelo moje u tijelo zemlje sakrijte, dogodit će se, …………….«
Središnja ličnost crkvene povijesti Trogira u drugoj polovici 11. i u osvit 12. stoljeća biskup je Ivan, koji se, svojim djelovanjem za života i čudima nakon smrti, uzdigao na čast oltara.
Ivanov dolazak u Trogir, kada u pratnji papinog legata smiruje pobunu i neslogu građana, početak je pastirskog puta na temelju kojeg je satkana bogata ranosrednjovjekovna hagiografija. Nakon brodoloma kod rta Planke, biskup Ivan je hodao po moru poput Krista na Genezaretskom jezeru i umnažao vino po uzoru na čudo u Kani Galilejskoj. Utemeljitelj je samostana benediktinki kod crkvice sv. Dujma uz gradske zidine, a spominje se pri zasnivanju
benediktinskog samostana sv. Petra u Selu u poljičkim Jesenicama.
Tijekom gotovo pola stoljeća, za vladanja hrvatskih kraljeva Petra Krešimira IV. i Zvonimira,
na čelu je trogirske biskupije te sudjeluje na crkvenim saborima u dalmatinskim gradovima. Prigodom Kolomanove opsade Zadra doprinosi mirnoj predaji grada sprečavajući velika stradanja i žrtve. Kralj Koloman bio je svjedok silaska Duha Svetoga na biskupa Ivana za vrijeme mise u Šibeniku. Imenu mu se pridodaje naziv Confessor ili Kristov Priznavatelj, u starim prijevodima »ispovidnik« jer ispovijeda i svjedoči vjeru Kristovu.
Nakon biskupove smrti i velikih razaranja grada, zaborav je prekrio i njegov grob. Međutim, kako bi obnovio vjeru i nadu među Trogiranima, sveti se Ivan javlja u snu pobožnom Teodoru i otkriva mu mjesto svoga groba obilježenog izniklom lovorovom grančicom na ruševinama crkve. Sredinom 12. stoljeća, za biskupa Dese Maccarellija (1151. – 1180.) pronađeno je u sarkofagu pod kamenom pločom neoštećeno tijelo sv. Ivana.
Kada su Mlečani 1171. godine u pohodu protiv Emanuela Komnena napali Trogir, svečev je sarkofag oskvrgnut i opljačkan, a tijelo obeščašćeno. Razbojnici su pokušali skinuti prsten, ali ne mogavši to učiniti, osakatili su sveto tijelo i ruku presjekli u laktu. Ona je bila pohranjena u
crkvi San Giacomo in Rialto, pa premda su trogirski poslanici išli u pohod duždu nisu ishodili povrat ruke sv. Ivana. Međutim, uoči svečeva blagdana uz obilje svjetlosti »trakate zvijezde«, ruka je čudesno prenesena posredstvom anđela i položena na kovčeg u njegovoj prvoj kapeli.
Srednjovjekovne su hagiografije donosile životopise svetih biskupa i opisivale njihova čuda. Oni su za života nagovještavali nemire i napade na grad, rušenje zidina i crkava te prekid kolektivnog pamćenja i štovanja mjesta ukopa gradskog sveca (sepulchrum incognitum). Osim života i čudesnih djela, nižu se i događaji nakon smrti sve do pronalaska svetog tijela (inventio).
Tijela i relikvije svetaca oduvijek su bila izložena uništavanju i pljački nevjernika. Tako je ruka sv. Ivana Krstitelja, nakon što je Julijan Apostata naredio uništavanje relikvija u Sebasti, sačuvana te posredstvom aleksandrijskog patrijarha dospjela u Jeruzalem. U Svetoj je zemlji poklonjena mletačkom plemiću Andrei Memmu koji ju je prenio u Veneciju (traslatio) i pohranio u crkvi S. Marcuola gdje je bila sakrivena u menzi do čudesnog našašća (inventio, 1112.). Nekoliko godina kasnije, kada je crkva stradala u katastrofalnom požaru, netaknuta
je ostala samo ruka sv. Ivana Krstitelja.
Sveti Ivan Trogirski je neposredno prije smrti proročki najavio napad Saracena i propast grada: »Tijelo moje u tijelo zemlje sakrijte, dogodit će se, naime, da će, zbog grijeha onih koji će nadoći poslije ovoga pokoljenja, Gospodin posjetiti ovo mjesto sa šibom svoje srdžbe, i pošto budu razoreni svi njegovi bedemi, stanovnici će, raspršeni po tuđim mjestima, živjeti dosta dugo vrijeme u progonstvu«. Sveti biskup postaje zaštitnik grada protiv opsjedanja neprijatelja odnosno raznih demona, a prikazuje se s gradom na dlanu ili vrh njegovih vrata.
U Trogiru se, kao i u cijelom kršćanskom svijetu, razvija kult biskupa iscjelitelja i zaštitnika grada poput sv. Petronija u Bologni, sv. Terencija u Pesaru ili sv. Vlaha u Dubrovniku. Iako su mnogi Trogirani sumnjali u svetost bl. Ivana, on je iskazao vjerodostojnost i taumaturške moći nizom čuda i ozdravljenja, posebice tijekom prve polovice 15. stoljeća, što je zasada nepoznati autor zabilježio po nalogu biskupa Angela Cavazze. Nakon molitve u kapeli uz svečev grob, doticanjem relikvije zacijelile bi dugotrajne rane i upale, a u kronikama se navode ozdravljenja slijepaca i nepokretnih. U opisima se spominje ruka svetoga tijela što se nalazila izložena na njegovu oltaru, a ispuštala je čudesni miomiris, iscjeljujući oboljele.
Poznato je iz brojnih hagiografskih legendi da su mrtva tijela svetaca emanirala poseban rajski miris djelujući na sve vrste tjelesnih boljki te opsjednute oslobađali od demona. Nakon niza čuda, povjerovali su i nevjerni te se zavjetovali preblaženom priznavatelju.

RADOVANOV PORTAL

Službena stranica " Ministarstvo kulture Republike Hrvatske" o ovoj našoj lipoti kaže :

RADOVANOV PORTAL

Glavni portal katedrale sv. Lovre u Trogiru- tzv. Radovanov portal, građen je u doba vladavine hercega Kolomana, koji je kao mlađi brat kralja Bele IV upravljao Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom od 1226. – 1241. godine. Koloman je bio iznimno značajan hrvatski vladar koji je poticao gradnju trogirske katedrale a njegovom se zaslugom istodobno podižu brojni spomenici i na sjeveru Hrvatske.


Da je Radovanov portal građen u vrijeme Kolomanova vladanja potvrđuje natpis u podnožju lunete portala, precizno datirajući ga u 1240. godinu. Prema natpisu u podnožju lunete doznajemo da je u vrijeme gradnje portala u Trogiru stolovao biskup Treguan. Rodom Firentinac, Treguan je bio vrlo obrazovan klerik. U Dalmaciju ga je sa sobom iz Ugarske kao mladog gramatika i profesora književnosti 1200. godine doveo splitski nadbiskup Bernard. Zbog obrazovanosti Treguan se vrlo brzo uspinjao na crkvenoj hijerarhijskoj ljestvici. Godine 1206. postao je trogirskim biskupom. Tijekom života biskup Treguan istaknuo se kao vatreni borac protiv heretičkog nauka i krivovjerja na području svoje dijeceze, u Splitu i Trogiru, ali i izvan nje, podupirući kraljeve i papine napore u iskorjenjivanju katarske hereze u Bosni. U taj kontekst dovodi se i gradnja portala trogirske katedrale. Naime, iza njegove gradnje stoji antiheretički program biskupa Treguana, na što zorno ukazuje znak križa na naličju lunete portala s natpisom: „Tko god vjeruje da je znak križa put svjetla, nek ne čini ništa nedostojno protiv časnog znaka.“ 


Ovaj je natpis bio izravna opomena hereticima poput katara, albigenza i bogumila, koji nisu prihvaćali križ, smatrajući ga bogohulnim jer je simbolizirao mučeništvo Krista Boga, koje prema njihovom vjerovanju nije bilo stvarno. Nakon što je izgrađen, Radovanov je portal u više navrata bio pregrađivan. Nije potpuno razjašnjeno koliko je puta portal bio pregrađen, ali je sigurno da su njegove skulpture djela nekoliko skulptora koji su dovršavali Radovanovo djelo kao i onih koji su proveli niz različitih obnova nakon dovršetka gradnje katedrale. Izvorno portal se nalazio u predvorju romaničkog zvonika pred katedralom, koji se u trogirskim dokumentima prvi put spominje 1264. godine. Činili su ga vanjski portal pred ulazom u predvorje i nutarnji pred ulazom u katedralu. Romaničko je predvorje bilo znatno manje od današnjeg, veliko tek toliko da natkrije ulaz u crkvu pred glavnim brodom poput sličnih predvorja romaničkih katedrala s druge strane Jadrana, Modene, Bologne i Ferrare. Njegov se izgled može donekle usporediti s monumentalnim prolazom u podnožju zvonika katedrale sv. Dujma u Splitu, koji je započet pedesetih godina 13. stoljeća, svega desetak godina nakon trogirskog. Tijekom sedamdesetih godina 13. stoljeća, za Treguanova nasljednika biskupa Kolumbijana (1256. – 1276.), započela je prva romaničko-gotička pregradnja trogirske katedrale. Najveći zahvat kojim je u potpunosti presložen Radovanov portal nastao je u 14. stoljeću tijekom pregradnje predvorja katedrale kada je sagrađen prostrani trotravejni atrij nad kojim je bila planirana gradnja dvaju gotičkih zvonika. Portal je posljednji put presložen 60-ih godina 15. st. kada su pod njegov nadvratnik umetnuti renesansni kapiteli s puttima, rad Nikole Firentinca, a intervencijom koncem 17. stoljeća umetnut je u baroknu nišu gotički kip sv. Lovre preuzet iz stare srušene kapele sv. Ivana Trogirskog. Kao što je rečeno, skulpture trogirskog portala djela su nekoliko skulptora koji su dovršavali Radovanovo djelo. Majstoru Radovanu pripisuje se Rođenje Kristovo, središnji motiv portala prikazan na luneti. U gornjem dijelu prikaz je Djevice s Isusom u štali, a donjem Pranje Djeteta u ornamentiranoj kamenici. Sceni prisustvuju Josip i pastir, uz dvije žene. S desne je strane prikaz Dolaska tri kralja, a s lijeve Poklon pastira. Na vrhu kompozicije su Betlehemska zvijezda i anđeli.


Radovan je izradio i veći dio prvog koncentričnog luka koji se izvorno nalazio tik do lunete, a prikazivao je Navještenje, u lijevoj je peti luka anđeo Gabrijel, a u desnoj Djevica Marija. S obje strane nastavljaju se po dva kamena segmenta s reljefima anđela od kojih gornji nisu Radovanove izrade. Na vrhu je Poklonstvo kraljeva s lijeve strane i Josipov san zdesna. Sve osim dvaju reljefa anđela djelo je majstora Radovana.


Reljefi vanjskog luka nisu Radovanovo djelo. Izradili su ih gotički majstori, a prikazuju motive iz života Isusova sa središnjim prizorom raspetog Krista. S lijeve strane su prikazani: Bijeg u Egipat, Ulazak u Jeruzalem, prizori Pranja nogu, Uhićenja i Bičevanja, a s desna Krštenja, Iskušenja, Tri Marije na grobu i Uskrsnuća. Nad lunetom je niša s gotičkim kipom sv. Lovre.
Portal ima dva reda izmaknutih dovratnika ukrašenih reljefima i dva izrezbarena okrugla stupića s prizorima lova i zvijeri. Unutrašnji dovratnici, ukrašeni alegorijama mjeseci i prikazima radova vezanih uz njih djelo su majstora Radovana. S lijeve strane odozgo prema dolje su Prosinac, Siječanj i Veljača, a na desnoj su Travanj i Ožujak. Bočne su strane tih stupova ukrašene prikazima ljudi i životinja isprepletenih u vitice s florealnim motivima. Svi ti motivi djelo su majstora Radovana osim alegorije Veljače s lijevog dovratnika.

Na vanjskim dovratnicima, koji nisu Radovanovo djelo, nalaze se prikazi apostola, po tri sa svake strane. S lijeva odozgo prikazani su sv. Petar i sv. Bartul i (sv. Ivan.). Na unutrašnjim stranama prikazi su životinja koje su također isprepletene u vitice s florealnim motivima. Dovratnike u podnožju nose telamoni, a na vanjskim stranama su konzole s lavovima na kojima su kipovi praroditelja, Adama i Eve.