O kipu sv. Ivana nad Kopnenim gradskim vratima u Trogiru
Ivo Babić
izvor : http://www.matica.hr/vijenac/217/Bonino%20iz%20Milana%20u%20Trogiru%3F/
Bonino iz Milana u Trogiru?
Bilo bi zaista čudno da Bonino iz Milana, kipar i graditelj koji je radio diljem Dalmacije, nije ostavio svoja djela i u Trogiru. U to doba, početkom 15. stoljeća, nema u Dalmaciji drugog kipara koji bi mogao isklesati monumentalnu skulpturu sv. Ivana Trogirskog
Kopnena vrata na sjevernoj strani Trogira otvorena su u vrijeme providura Antonija Bernarda (od 1656. do 1660), o čemu svjedoči njegov grb. No gradska vrata dobila su do danas sačuvani oblik mnogo kasnije, tek 1763, zahvatom poznatoga graditelja Ignacija Macanovića (1727-1807). To se dade zaključiti i prema ispravi od 24. travnja 1763. u kojoj protomajstor Macanović nabraja svoje brojne radove koje je izveo u Trogiru, spominjući i gradska vrata. Na Kopnenim vratima Macanović je napravio pravi bricolage ugradnjom elemenata iz ranijih vrata (mletački lav, grb providura Bernarda, natpis sa spomenom providura Bernarda), ali i postavljanjem srednjovjekovnoga, gotičkog kipa sv. Ivana Trogirskog. Pod kipom sv. Ivana postavljen je postament s naopako postavljenim natpisom koji nabraja pothvate zaslužnoga providura Bernarda u utvrđivanju i obrani dalmatinskih gradova za dugoga Kandijskog rata (1645-1669). Čini se da je Macanović imao nagnuće prema spolijama jer ih ugrađuje i svoja druga zdanja. Ignacije Macanović peti je u slijedu naraštaja ove obitelji graditelja koja je trajno zadržala nadimak Raguseo, u kojem se održalo sjećanje na njihovo dubrovačko porijeklo, iako su naseljeni u Trogiru od 17. stoljeća. Sama činjenica da su Ivan Macanović i njegov sin Ignacije posjedovali Vitruvijev traktat o arhitekturi ukazuje na intelektualnu razinu koja nadilazi prosječne intelektualne obzore dalmatinskih graditelja baroknoga razdoblja.
Kip sv. Ivana nad Kopnenim gradskim vratima u Trogiru prikazan je s uzdignutom desnicom kojom blagoslivlja te s biskupskim, metalnim štapom u ruci. Biskup je zaodjeven misnicom, kazulom, prebačenom preko halja (alba, dalmatica). Na ruhu ispod kazule prikazani su ukrasi izvedeni linearno s debljim uhljebljenjima; posebno su ukrašeni rubovi uz otvor rukava s rupičastim udubljenjima. Na kazuli je reljefno izvedena traka, u obliku slova T. I ovratnik je prikazan s plastičnim ukrasima. Mitra je također urešena, među ostalim i dvijema rozetama. Kompozicijska osovina cjeline pomalo je kruta s okomicom bez uobičajena gotičkog nagiba. Kip je, nema dvojbe, stariji od gradskih vrata. Riječ je, očito je po oblikovanju, o gotičkom djelu s početka 15. stoljeća. Veoma je blizak djelima kipara i graditelja Bonina Jakovljeva iz Milana († 1429), koji se spominje u Dalmaciji od 1412. godine, djelujući od Šibenika, Splita, pa do Korčule i Dubrovnika na jugu.
Komparativna analiza kipa
Krute kompozicije, gotovo romaničkih shema, svojstvene su inače Boninu iz Milana, no obris kipa sv. Ivana razigran je, artikuliran i na leđnoj strani. Po kvaliteti zaostaje za prikazom ležećeg kipa sv. Duje na sarkofagu u splitskoj katedrali, što je potpisano djelo Bonina iz Milana izrađeno 1427. godine. Podsjeća po ukočenosti i na kip Orlanda iz Dubrovnika isklesan 1418, koji se prepoznaje kao djelo Bonina iz Milana. Plašt na kipu s kadencama nabora u duhu je gotičkih, sinusoidnih ritmova. Takvi ritmovi na plaštu zapažaju se i na kipovima na pročelju sarkofaga sv. Duje u splitskoj katedrali i na kipu sv. Marka na korčulanskoj katedrali koji se pripisuje Boninu iz Milana. Slične su i krivulje na plaštu kipa s Kristovim likom na južnom portalu Dominikanske crkve u Dubrovniku, koje također od početnog lučnog oblika postaju sve ravnije, oštrijih kutova prema dnu. U fizionomijskom smislu, kako to uočava Milan Prelog, Boninovim su licima svojstvene naglašene jagodice i istaknuti lukovi obrva. Karakterističan je začuđeni izraz staračkog, naboranog lica sv. Ivana Trogirskog, s oštro rezanim očnim lukovima i poluotvorenih usta. Po tome je lice sv. Ivana slično Adamu i Evi sa sjevernog portala, te liku Krista sa zapadnog portala šibenske katedrale, koji se inače prepoznaju kao djelo Bonina iz Milana. Veoma su izraziti lukovi obrva i na Boninovom kipu sv. Nikole na crkvi sv. Barbare (sv. Nikole) u Šibeniku. I na kipu sv. Ivana Trogirskog kao i na većini Boninovih glava zjenice su izvedene rupičastim udubljenjima.
Kip sv. Ivana sličan je i kipu sv. Marka s portala korčulanske katedrale, posebno u prikazima draperije. Isti su primjerice ovratnici, veoma su plastično izrađene raskošne trake u obliku slova T. Vijugavim udubljenjima prikazani su i ukrasi na odjeći na ležećem kipu sv. Dujma u splitskoj katedrali, s identičnim naborima koji se doimlju kao snop letava gotovo trokutasta presjeka. Kako to naglašava Milan Prelog, život Boninovih skulptura odražava se jedino na površini volumena, tako jedino živi njegova odjeća, kojoj pridaje posebnu pozornost u izvedbi uresnih detalja. No, kod kipa sv. Ivana Trogirskog volumen je dojmljiv masom i zaobljenošću, predviđen valjda da se gleda sa svih strana, izložen u prostoru, za razliku od ostalih Boninovih svetačkih kipova, leđima prislonjenih uz zidove i okvire portala.
O izvornoj lokaciji sv. Ivana
Bilo bi zaista čudno da Bonino iz Milana, kipar i graditelj koji je radio diljem Dalmacije, nije ostavio svoja djela i u Trogiru. U to doba, početkom 15. stoljeća, nema u Dalmaciji drugog kipara koji bi mogao isklesati monumentalnu skulpturu sv. Ivana Trogirskog.
Ostaje pitanje gdje se izvorno nalazio taj kip. Mogli bismo pretpostaviti da skulptura izvorno nije bila koncipirana za ponutrice s obzirom na veoma izraženu ispupčenost ukrasa, bez cizeliranja detalja, možda upravo s razloga da je predviđena za otvoreni prostor, gdje kiša i vjetar brzo brišu inačice. Vjerojatno je isklesana da bi bila istaknuta na gradskim zidinama, možda upravo za srednjovjekovna gradska vrata, gdje bi nebeski zaštitnik čuvao ulaz u Trogir. No, moglo bi se pretpostaviti da je bila možda postavljena uz staru, porušenu kapelu sv. Ivana Trogirskog. Gradskog zaštitnika posebno se zazivalo u pomoć u doba neprijateljskih nasrtaja, pa je tako u vrijeme Kandijskoga rata, godine 1648, odlučeno da se svetom Ivanu prinose mise tijekom cijele godine. Niz kipova dubrovačkoga parca — sv. Vlaha, bdije na bedemima na strani prema kopnu i prema moru. U to doba, primjerice, u Šibeniku na gradskim zidinama ugrađen je veliki reljef s likom gradskog zaštitnika sv. Mihovila, koji se također prepoznaje kao djelo Bonina iz Milana. Kipovi svetaca — gradskih zaštitnika — djela su najistaknutijih kipara, u Dubrovniku takav se posao povjerava, među ostalima, Jurju Dalmatincu i Ivanu Duknoviću. Trogir je tu zadaću početkom 15. stoljeća po svoj prilici ponudio tada najistaknutijem kiparu u Dalmaciji — Boninu iz Milana.
U svakom slučaju, bez obzira na izvornu lokaciju, u Macanovićevo redizajniranje novih, sjevernih, gradskih vrata uklopljen je i stari gotički kip, koji atribuiramo Boninu iz Milana.
Kip kao predložak?
Poza kipa, detalji u prikazu kazule i halja, motiva cvijeta na mitri, oblik štapa — pastorala s biljnim viticama, tako su bliski prikazu biskupa, svetog Ivana Trogirskog na poliptisima Blaža Jurjeva. Uostalom Blaž Jurjev († 1450) i Bonino iz Milana († 1429) suvremenici su, obojica djeluju diljem Dalmacije pa su se vjerojatno ukrstile njihove životne putanje. Prikaz biskupa na gradskim vratima mogao je poslužiti kao predložak za lik sv. Ivana Trogirskog na Blaževim slikama. Izložen na javnom mjestu kip je valjda funkcionirao Trogiranima gotovo kao forma mentis u predočavanju njihova nebeskog zaštitnika.
U Trogiru je postojao i kip viteza Orlanda. Trogirani ga nazivahu Mate Čizmar, valjda zbog čizama. U 19. stoljeću nalazio se na poljani danas zvanoj Požarina sa sjeverne strane crkve i zgrade bratovštine Sv. Duha, na istoimenom trgu. Inače kip Orlanda u Dubrovniku je, spomenuli smo, djelo Bonina iz Milana nastalo 1418. I Orlando u Dubrovniku obuven u čizmama je. U ruci drži metalni mač, kao što u Trogiru sv. Ivan ima metalni štap. Nije li nestali trogirski Orlando mogao biti također rad Bonina iz Milana?
Ivo Babić
izvor : http://www.matica.hr/vijenac/217/Bonino%20iz%20Milana%20u%20Trogiru%3F/
Bonino iz Milana u Trogiru?
Bilo bi zaista čudno da Bonino iz Milana, kipar i graditelj koji je radio diljem Dalmacije, nije ostavio svoja djela i u Trogiru. U to doba, početkom 15. stoljeća, nema u Dalmaciji drugog kipara koji bi mogao isklesati monumentalnu skulpturu sv. Ivana Trogirskog
Kopnena vrata na sjevernoj strani Trogira otvorena su u vrijeme providura Antonija Bernarda (od 1656. do 1660), o čemu svjedoči njegov grb. No gradska vrata dobila su do danas sačuvani oblik mnogo kasnije, tek 1763, zahvatom poznatoga graditelja Ignacija Macanovića (1727-1807). To se dade zaključiti i prema ispravi od 24. travnja 1763. u kojoj protomajstor Macanović nabraja svoje brojne radove koje je izveo u Trogiru, spominjući i gradska vrata. Na Kopnenim vratima Macanović je napravio pravi bricolage ugradnjom elemenata iz ranijih vrata (mletački lav, grb providura Bernarda, natpis sa spomenom providura Bernarda), ali i postavljanjem srednjovjekovnoga, gotičkog kipa sv. Ivana Trogirskog. Pod kipom sv. Ivana postavljen je postament s naopako postavljenim natpisom koji nabraja pothvate zaslužnoga providura Bernarda u utvrđivanju i obrani dalmatinskih gradova za dugoga Kandijskog rata (1645-1669). Čini se da je Macanović imao nagnuće prema spolijama jer ih ugrađuje i svoja druga zdanja. Ignacije Macanović peti je u slijedu naraštaja ove obitelji graditelja koja je trajno zadržala nadimak Raguseo, u kojem se održalo sjećanje na njihovo dubrovačko porijeklo, iako su naseljeni u Trogiru od 17. stoljeća. Sama činjenica da su Ivan Macanović i njegov sin Ignacije posjedovali Vitruvijev traktat o arhitekturi ukazuje na intelektualnu razinu koja nadilazi prosječne intelektualne obzore dalmatinskih graditelja baroknoga razdoblja.
Kip sv. Ivana nad Kopnenim gradskim vratima u Trogiru prikazan je s uzdignutom desnicom kojom blagoslivlja te s biskupskim, metalnim štapom u ruci. Biskup je zaodjeven misnicom, kazulom, prebačenom preko halja (alba, dalmatica). Na ruhu ispod kazule prikazani su ukrasi izvedeni linearno s debljim uhljebljenjima; posebno su ukrašeni rubovi uz otvor rukava s rupičastim udubljenjima. Na kazuli je reljefno izvedena traka, u obliku slova T. I ovratnik je prikazan s plastičnim ukrasima. Mitra je također urešena, među ostalim i dvijema rozetama. Kompozicijska osovina cjeline pomalo je kruta s okomicom bez uobičajena gotičkog nagiba. Kip je, nema dvojbe, stariji od gradskih vrata. Riječ je, očito je po oblikovanju, o gotičkom djelu s početka 15. stoljeća. Veoma je blizak djelima kipara i graditelja Bonina Jakovljeva iz Milana († 1429), koji se spominje u Dalmaciji od 1412. godine, djelujući od Šibenika, Splita, pa do Korčule i Dubrovnika na jugu.
Komparativna analiza kipa
Krute kompozicije, gotovo romaničkih shema, svojstvene su inače Boninu iz Milana, no obris kipa sv. Ivana razigran je, artikuliran i na leđnoj strani. Po kvaliteti zaostaje za prikazom ležećeg kipa sv. Duje na sarkofagu u splitskoj katedrali, što je potpisano djelo Bonina iz Milana izrađeno 1427. godine. Podsjeća po ukočenosti i na kip Orlanda iz Dubrovnika isklesan 1418, koji se prepoznaje kao djelo Bonina iz Milana. Plašt na kipu s kadencama nabora u duhu je gotičkih, sinusoidnih ritmova. Takvi ritmovi na plaštu zapažaju se i na kipovima na pročelju sarkofaga sv. Duje u splitskoj katedrali i na kipu sv. Marka na korčulanskoj katedrali koji se pripisuje Boninu iz Milana. Slične su i krivulje na plaštu kipa s Kristovim likom na južnom portalu Dominikanske crkve u Dubrovniku, koje također od početnog lučnog oblika postaju sve ravnije, oštrijih kutova prema dnu. U fizionomijskom smislu, kako to uočava Milan Prelog, Boninovim su licima svojstvene naglašene jagodice i istaknuti lukovi obrva. Karakterističan je začuđeni izraz staračkog, naboranog lica sv. Ivana Trogirskog, s oštro rezanim očnim lukovima i poluotvorenih usta. Po tome je lice sv. Ivana slično Adamu i Evi sa sjevernog portala, te liku Krista sa zapadnog portala šibenske katedrale, koji se inače prepoznaju kao djelo Bonina iz Milana. Veoma su izraziti lukovi obrva i na Boninovom kipu sv. Nikole na crkvi sv. Barbare (sv. Nikole) u Šibeniku. I na kipu sv. Ivana Trogirskog kao i na većini Boninovih glava zjenice su izvedene rupičastim udubljenjima.
Kip sv. Ivana sličan je i kipu sv. Marka s portala korčulanske katedrale, posebno u prikazima draperije. Isti su primjerice ovratnici, veoma su plastično izrađene raskošne trake u obliku slova T. Vijugavim udubljenjima prikazani su i ukrasi na odjeći na ležećem kipu sv. Dujma u splitskoj katedrali, s identičnim naborima koji se doimlju kao snop letava gotovo trokutasta presjeka. Kako to naglašava Milan Prelog, život Boninovih skulptura odražava se jedino na površini volumena, tako jedino živi njegova odjeća, kojoj pridaje posebnu pozornost u izvedbi uresnih detalja. No, kod kipa sv. Ivana Trogirskog volumen je dojmljiv masom i zaobljenošću, predviđen valjda da se gleda sa svih strana, izložen u prostoru, za razliku od ostalih Boninovih svetačkih kipova, leđima prislonjenih uz zidove i okvire portala.
O izvornoj lokaciji sv. Ivana
Bilo bi zaista čudno da Bonino iz Milana, kipar i graditelj koji je radio diljem Dalmacije, nije ostavio svoja djela i u Trogiru. U to doba, početkom 15. stoljeća, nema u Dalmaciji drugog kipara koji bi mogao isklesati monumentalnu skulpturu sv. Ivana Trogirskog.
Ostaje pitanje gdje se izvorno nalazio taj kip. Mogli bismo pretpostaviti da skulptura izvorno nije bila koncipirana za ponutrice s obzirom na veoma izraženu ispupčenost ukrasa, bez cizeliranja detalja, možda upravo s razloga da je predviđena za otvoreni prostor, gdje kiša i vjetar brzo brišu inačice. Vjerojatno je isklesana da bi bila istaknuta na gradskim zidinama, možda upravo za srednjovjekovna gradska vrata, gdje bi nebeski zaštitnik čuvao ulaz u Trogir. No, moglo bi se pretpostaviti da je bila možda postavljena uz staru, porušenu kapelu sv. Ivana Trogirskog. Gradskog zaštitnika posebno se zazivalo u pomoć u doba neprijateljskih nasrtaja, pa je tako u vrijeme Kandijskoga rata, godine 1648, odlučeno da se svetom Ivanu prinose mise tijekom cijele godine. Niz kipova dubrovačkoga parca — sv. Vlaha, bdije na bedemima na strani prema kopnu i prema moru. U to doba, primjerice, u Šibeniku na gradskim zidinama ugrađen je veliki reljef s likom gradskog zaštitnika sv. Mihovila, koji se također prepoznaje kao djelo Bonina iz Milana. Kipovi svetaca — gradskih zaštitnika — djela su najistaknutijih kipara, u Dubrovniku takav se posao povjerava, među ostalima, Jurju Dalmatincu i Ivanu Duknoviću. Trogir je tu zadaću početkom 15. stoljeća po svoj prilici ponudio tada najistaknutijem kiparu u Dalmaciji — Boninu iz Milana.
U svakom slučaju, bez obzira na izvornu lokaciju, u Macanovićevo redizajniranje novih, sjevernih, gradskih vrata uklopljen je i stari gotički kip, koji atribuiramo Boninu iz Milana.
Kip kao predložak?
Poza kipa, detalji u prikazu kazule i halja, motiva cvijeta na mitri, oblik štapa — pastorala s biljnim viticama, tako su bliski prikazu biskupa, svetog Ivana Trogirskog na poliptisima Blaža Jurjeva. Uostalom Blaž Jurjev († 1450) i Bonino iz Milana († 1429) suvremenici su, obojica djeluju diljem Dalmacije pa su se vjerojatno ukrstile njihove životne putanje. Prikaz biskupa na gradskim vratima mogao je poslužiti kao predložak za lik sv. Ivana Trogirskog na Blaževim slikama. Izložen na javnom mjestu kip je valjda funkcionirao Trogiranima gotovo kao forma mentis u predočavanju njihova nebeskog zaštitnika.
U Trogiru je postojao i kip viteza Orlanda. Trogirani ga nazivahu Mate Čizmar, valjda zbog čizama. U 19. stoljeću nalazio se na poljani danas zvanoj Požarina sa sjeverne strane crkve i zgrade bratovštine Sv. Duha, na istoimenom trgu. Inače kip Orlanda u Dubrovniku je, spomenuli smo, djelo Bonina iz Milana nastalo 1418. I Orlando u Dubrovniku obuven u čizmama je. U ruci drži metalni mač, kao što u Trogiru sv. Ivan ima metalni štap. Nije li nestali trogirski Orlando mogao biti također rad Bonina iz Milana?
SVETI IVAN TROGIRSKI
»Tijelo moje u tijelo zemlje sakrijte, dogodit će se, …………….«
Središnja ličnost crkvene povijesti Trogira u drugoj polovici 11. i u osvit 12. stoljeća biskup je Ivan, koji se, svojim djelovanjem za života i čudima nakon smrti, uzdigao na čast oltara.
Ivanov dolazak u Trogir, kada u pratnji papinog legata smiruje pobunu i neslogu građana, početak je pastirskog puta na temelju kojeg je satkana bogata ranosrednjovjekovna hagiografija. Nakon brodoloma kod rta Planke, biskup Ivan je hodao po moru poput Krista na Genezaretskom jezeru i umnažao vino po uzoru na čudo u Kani Galilejskoj. Utemeljitelj je samostana benediktinki kod crkvice sv. Dujma uz gradske zidine, a spominje se pri zasnivanju
benediktinskog samostana sv. Petra u Selu u poljičkim Jesenicama.
Tijekom gotovo pola stoljeća, za vladanja hrvatskih kraljeva Petra Krešimira IV. i Zvonimira,
na čelu je trogirske biskupije te sudjeluje na crkvenim saborima u dalmatinskim gradovima. Prigodom Kolomanove opsade Zadra doprinosi mirnoj predaji grada sprečavajući velika stradanja i žrtve. Kralj Koloman bio je svjedok silaska Duha Svetoga na biskupa Ivana za vrijeme mise u Šibeniku. Imenu mu se pridodaje naziv Confessor ili Kristov Priznavatelj, u starim prijevodima »ispovidnik« jer ispovijeda i svjedoči vjeru Kristovu.
Nakon biskupove smrti i velikih razaranja grada, zaborav je prekrio i njegov grob. Međutim, kako bi obnovio vjeru i nadu među Trogiranima, sveti se Ivan javlja u snu pobožnom Teodoru i otkriva mu mjesto svoga groba obilježenog izniklom lovorovom grančicom na ruševinama crkve. Sredinom 12. stoljeća, za biskupa Dese Maccarellija (1151. – 1180.) pronađeno je u sarkofagu pod kamenom pločom neoštećeno tijelo sv. Ivana.
Kada su Mlečani 1171. godine u pohodu protiv Emanuela Komnena napali Trogir, svečev je sarkofag oskvrgnut i opljačkan, a tijelo obeščašćeno. Razbojnici su pokušali skinuti prsten, ali ne mogavši to učiniti, osakatili su sveto tijelo i ruku presjekli u laktu. Ona je bila pohranjena u
crkvi San Giacomo in Rialto, pa premda su trogirski poslanici išli u pohod duždu nisu ishodili povrat ruke sv. Ivana. Međutim, uoči svečeva blagdana uz obilje svjetlosti »trakate zvijezde«, ruka je čudesno prenesena posredstvom anđela i položena na kovčeg u njegovoj prvoj kapeli.
Srednjovjekovne su hagiografije donosile životopise svetih biskupa i opisivale njihova čuda. Oni su za života nagovještavali nemire i napade na grad, rušenje zidina i crkava te prekid kolektivnog pamćenja i štovanja mjesta ukopa gradskog sveca (sepulchrum incognitum). Osim života i čudesnih djela, nižu se i događaji nakon smrti sve do pronalaska svetog tijela (inventio).
Tijela i relikvije svetaca oduvijek su bila izložena uništavanju i pljački nevjernika. Tako je ruka sv. Ivana Krstitelja, nakon što je Julijan Apostata naredio uništavanje relikvija u Sebasti, sačuvana te posredstvom aleksandrijskog patrijarha dospjela u Jeruzalem. U Svetoj je zemlji poklonjena mletačkom plemiću Andrei Memmu koji ju je prenio u Veneciju (traslatio) i pohranio u crkvi S. Marcuola gdje je bila sakrivena u menzi do čudesnog našašća (inventio, 1112.). Nekoliko godina kasnije, kada je crkva stradala u katastrofalnom požaru, netaknuta
je ostala samo ruka sv. Ivana Krstitelja.
Sveti Ivan Trogirski je neposredno prije smrti proročki najavio napad Saracena i propast grada: »Tijelo moje u tijelo zemlje sakrijte, dogodit će se, naime, da će, zbog grijeha onih koji će nadoći poslije ovoga pokoljenja, Gospodin posjetiti ovo mjesto sa šibom svoje srdžbe, i pošto budu razoreni svi njegovi bedemi, stanovnici će, raspršeni po tuđim mjestima, živjeti dosta dugo vrijeme u progonstvu«. Sveti biskup postaje zaštitnik grada protiv opsjedanja neprijatelja odnosno raznih demona, a prikazuje se s gradom na dlanu ili vrh njegovih vrata.
U Trogiru se, kao i u cijelom kršćanskom svijetu, razvija kult biskupa iscjelitelja i zaštitnika grada poput sv. Petronija u Bologni, sv. Terencija u Pesaru ili sv. Vlaha u Dubrovniku. Iako su mnogi Trogirani sumnjali u svetost bl. Ivana, on je iskazao vjerodostojnost i taumaturške moći nizom čuda i ozdravljenja, posebice tijekom prve polovice 15. stoljeća, što je zasada nepoznati autor zabilježio po nalogu biskupa Angela Cavazze. Nakon molitve u kapeli uz svečev grob, doticanjem relikvije zacijelile bi dugotrajne rane i upale, a u kronikama se navode ozdravljenja slijepaca i nepokretnih. U opisima se spominje ruka svetoga tijela što se nalazila izložena na njegovu oltaru, a ispuštala je čudesni miomiris, iscjeljujući oboljele.
Poznato je iz brojnih hagiografskih legendi da su mrtva tijela svetaca emanirala poseban rajski miris djelujući na sve vrste tjelesnih boljki te opsjednute oslobađali od demona. Nakon niza čuda, povjerovali su i nevjerni te se zavjetovali preblaženom priznavatelju.
»Tijelo moje u tijelo zemlje sakrijte, dogodit će se, …………….«
Središnja ličnost crkvene povijesti Trogira u drugoj polovici 11. i u osvit 12. stoljeća biskup je Ivan, koji se, svojim djelovanjem za života i čudima nakon smrti, uzdigao na čast oltara.
Ivanov dolazak u Trogir, kada u pratnji papinog legata smiruje pobunu i neslogu građana, početak je pastirskog puta na temelju kojeg je satkana bogata ranosrednjovjekovna hagiografija. Nakon brodoloma kod rta Planke, biskup Ivan je hodao po moru poput Krista na Genezaretskom jezeru i umnažao vino po uzoru na čudo u Kani Galilejskoj. Utemeljitelj je samostana benediktinki kod crkvice sv. Dujma uz gradske zidine, a spominje se pri zasnivanju
benediktinskog samostana sv. Petra u Selu u poljičkim Jesenicama.
Tijekom gotovo pola stoljeća, za vladanja hrvatskih kraljeva Petra Krešimira IV. i Zvonimira,
na čelu je trogirske biskupije te sudjeluje na crkvenim saborima u dalmatinskim gradovima. Prigodom Kolomanove opsade Zadra doprinosi mirnoj predaji grada sprečavajući velika stradanja i žrtve. Kralj Koloman bio je svjedok silaska Duha Svetoga na biskupa Ivana za vrijeme mise u Šibeniku. Imenu mu se pridodaje naziv Confessor ili Kristov Priznavatelj, u starim prijevodima »ispovidnik« jer ispovijeda i svjedoči vjeru Kristovu.
Nakon biskupove smrti i velikih razaranja grada, zaborav je prekrio i njegov grob. Međutim, kako bi obnovio vjeru i nadu među Trogiranima, sveti se Ivan javlja u snu pobožnom Teodoru i otkriva mu mjesto svoga groba obilježenog izniklom lovorovom grančicom na ruševinama crkve. Sredinom 12. stoljeća, za biskupa Dese Maccarellija (1151. – 1180.) pronađeno je u sarkofagu pod kamenom pločom neoštećeno tijelo sv. Ivana.
Kada su Mlečani 1171. godine u pohodu protiv Emanuela Komnena napali Trogir, svečev je sarkofag oskvrgnut i opljačkan, a tijelo obeščašćeno. Razbojnici su pokušali skinuti prsten, ali ne mogavši to učiniti, osakatili su sveto tijelo i ruku presjekli u laktu. Ona je bila pohranjena u
crkvi San Giacomo in Rialto, pa premda su trogirski poslanici išli u pohod duždu nisu ishodili povrat ruke sv. Ivana. Međutim, uoči svečeva blagdana uz obilje svjetlosti »trakate zvijezde«, ruka je čudesno prenesena posredstvom anđela i položena na kovčeg u njegovoj prvoj kapeli.
Srednjovjekovne su hagiografije donosile životopise svetih biskupa i opisivale njihova čuda. Oni su za života nagovještavali nemire i napade na grad, rušenje zidina i crkava te prekid kolektivnog pamćenja i štovanja mjesta ukopa gradskog sveca (sepulchrum incognitum). Osim života i čudesnih djela, nižu se i događaji nakon smrti sve do pronalaska svetog tijela (inventio).
Tijela i relikvije svetaca oduvijek su bila izložena uništavanju i pljački nevjernika. Tako je ruka sv. Ivana Krstitelja, nakon što je Julijan Apostata naredio uništavanje relikvija u Sebasti, sačuvana te posredstvom aleksandrijskog patrijarha dospjela u Jeruzalem. U Svetoj je zemlji poklonjena mletačkom plemiću Andrei Memmu koji ju je prenio u Veneciju (traslatio) i pohranio u crkvi S. Marcuola gdje je bila sakrivena u menzi do čudesnog našašća (inventio, 1112.). Nekoliko godina kasnije, kada je crkva stradala u katastrofalnom požaru, netaknuta
je ostala samo ruka sv. Ivana Krstitelja.
Sveti Ivan Trogirski je neposredno prije smrti proročki najavio napad Saracena i propast grada: »Tijelo moje u tijelo zemlje sakrijte, dogodit će se, naime, da će, zbog grijeha onih koji će nadoći poslije ovoga pokoljenja, Gospodin posjetiti ovo mjesto sa šibom svoje srdžbe, i pošto budu razoreni svi njegovi bedemi, stanovnici će, raspršeni po tuđim mjestima, živjeti dosta dugo vrijeme u progonstvu«. Sveti biskup postaje zaštitnik grada protiv opsjedanja neprijatelja odnosno raznih demona, a prikazuje se s gradom na dlanu ili vrh njegovih vrata.
U Trogiru se, kao i u cijelom kršćanskom svijetu, razvija kult biskupa iscjelitelja i zaštitnika grada poput sv. Petronija u Bologni, sv. Terencija u Pesaru ili sv. Vlaha u Dubrovniku. Iako su mnogi Trogirani sumnjali u svetost bl. Ivana, on je iskazao vjerodostojnost i taumaturške moći nizom čuda i ozdravljenja, posebice tijekom prve polovice 15. stoljeća, što je zasada nepoznati autor zabilježio po nalogu biskupa Angela Cavazze. Nakon molitve u kapeli uz svečev grob, doticanjem relikvije zacijelile bi dugotrajne rane i upale, a u kronikama se navode ozdravljenja slijepaca i nepokretnih. U opisima se spominje ruka svetoga tijela što se nalazila izložena na njegovu oltaru, a ispuštala je čudesni miomiris, iscjeljujući oboljele.
Poznato je iz brojnih hagiografskih legendi da su mrtva tijela svetaca emanirala poseban rajski miris djelujući na sve vrste tjelesnih boljki te opsjednute oslobađali od demona. Nakon niza čuda, povjerovali su i nevjerni te se zavjetovali preblaženom priznavatelju.