ZDRAVI I VESELI BILI - ova internet štacija namjenjena je svima kojima je Trogir u srcu. Stranice je poveznica sa Facebook grupom "Trogir kroz povijest" kako bi se izbjega nedostatak u preglednosti objavljenih fotografija i članaka. Ovde je sve ono šta je objavljeno u grupi sortirano po kategorijama da je lakše pronac.
Trogir kroz povijest :https://www.facebook.com/groups/605241072892601/

U koliko je sadržajem ovog bloga povrjeđeno neko od Vaših prava (vlasništva , privatnosti ....) kontaktirajte nas . Hvala

utorak, 24. rujna 2019.

Trogirani su prsima išli na bajunete

SLOBODNA DALMACIJA
23.09.2019

Piše Damir Šarac

Foto Naval History and Heritage Command/Photograph/R.E. Wayne

Trogirani su prsima išli na bajunete i goloruki razoružali talijansku vojsku: kako je prije točno 100 godina u svega par sati propala okupacija dalmatinskog bisera


Za razliku od D'Annunzijeve opsade Rijeke u rujnu 1919. godine, malo je poznato da su Talijani te iste jeseni okupirali i Trogir, no – za razliku od Rijeke, gdje su se zadržali dvadeset i četiri godine – trogirski Kairos ih je nogom u stražnjicu i šakama građana izgnao nakon samo sedam sati!

Prije točno sto godina, 23. rujna 1919. godine, zapisano je, "građani Trogira goloruki u jednom naletu razoružaše ratnom spremom naoružanu talijansku vojsku i potjeraše je iz svoga rodnoga grada". Dakle, ne kaže zaludu stara trogirska junačka pisma: "Oj, Ivane, rode moj, šedlaj konja, aj' u boj! Pusku važmi, meci praj, nek dušmana vata straj! Konja jasi, sabjon masi, Turcina se ne priplasi!"
A što se dogodilo prije sto godina u tom gradu?

Krajem Prvog svjetskog rata, dalmatinska obala postala je dijelom ratnog plijena dezintegriranog Austro-Ugarskog Cesarstva, kojeg su se rado željele domoći dvije zemlje iz pobjedničkog saveza Antante – Kraljevina Italija (nešto više) i Kraljevina Srbija (nešto manje). Hrvatski političari zastupaju zemlju koja praktički ne postoji, te očajnički nude dojučerašnje habsburške kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju na dar Srbiji u vjekovnom strahu od Talijana. U Jadran se raspoređuju savezničke flote koje bi trebale držati status quo dok pregovori o novim granicama ne završe, no Talijani nisu zaboravili tajni Londonski ugovor iz 1915., kojim su sile Antante podmitile Italiju da uđe u rat na njihovoj strani, a vazda lakomoj imperijalističkoj politici te zemlje obećali su dijelove Austro-Ugarske, među njima i dio dalmatinskih gradova, otoka i zaleđa.

Nakon 29. listopada 1918., kad je Sabor u Zagrebu raskinuo sve veze s Austro-Ugarskom i proglasio Državu SHS, koja nije u ratu s Antantom, Talijani koriste bezvlašće i kaos te počinju zauzimati ono što im je bilo obećano. Do 6. studenoga 1918. talijanske snage su okupirale Vis, Lastovo, Šibenik i druga mjesta. Sredinom toga mjeseca rat je okončan, Italija vojno zaposjeda sva područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom, a admiral Enrico Millo proglašava se talijanskim guvernerom Dalmacije.
Međutim, hrvatska strana na čelu s Antom Trumbićem poziva se na jamstva predsjednika SAD-a Woodrowa Wilsona, kojima se obećavaju otvoreni pregovori o razgraničenju te ustraje na neprihvatljivosti talijanskih zahtjeva i pretenzija. Pregovori su okončani potpisavanjem Rapalskog sporazuma 1920., kojim su Italiji u Dalmaciji predani Zadar i otoci Lastovo, Sušac i Palagruža, a Trumbić je teškim naporom "izvukao" ostalo.

A sad natrag u Trogir 1919. godine. Prof. Marijan Čipčić iz Muzeja grada Spilta, koji se u svom doktorskom radu bavi upravo Trogirom između 1918. i 1941. godine, pojašnjava kako se talijanska vojska našla u okolici Trogira.
– Nakon završetka Prvog svjetskog rata talijanska vojska vješto koristi kaotičnu situaciju u novoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba te već do sredine studenoga zauzima Istru, kvarnerske otoke, Vis, Lastovo, Mljet, Hvar, Korčulu, Pag, obalni dio sjeverne Dalmacije sa Zadrom i Šibenikom, te znatan teritorij unutrašnjosti sjevernodalmatinskog područja. Premda je po odrednicama primirja potpisanog u Padovi početkom studenoga 1918. poražena Austro-Ugarska trebala teritorij obećan Italiji Londonskim ugovorom ustupiti vojnim snagama Antante, zapravo su ta područja zauzeli isključivo Talijani. Lokalno stanovništvo zauzetih područja talijansku je vojsku doživljavalo kao okupatore, dok na Amerikance i Francuze gledaju s oduševljenjem, nadajući se njihovoj pomoći. U tadašnjim dnevnim novinama doznajemo o brojnim incidentima na okupiranim područjima jer se domaće stanovništvo teško mirilo s novonastalom situacijom.

Obruč oko Trogira počinje se stezati u prosincu, kada su Talijani okupirali sela trogirske Zagore. Tijekom cijele 1919. godine u gradu i okolici vladaju velike napetosti koje su kulminirale poludnevnom okupacijom Trogira 23. rujna 1919. godine. I nakon ovog događaja situacija se nije u potpunosti smirila sve do potpisivanja Rapalskog ugovora u studenome 1920. te povlačenja talijanske vojske iz okolice Trogira u travnju 1921. godine – kaže prof. Čipčić.
A zanimljiv je opis iz 1934. godine, na petnaestu godišnjicu ovog događaja, kako ga donose trogirski pučani, aktivni sudionici: brijač Ivan Ciciliani, bačvar Marko Vanjaka, profesor Marin Katalinić, sudac Petar Sentinella i trgovac Vinko Lebedina u svojevrsnoj spomenici: "Tuđincu je bilo uspjelo iznebuha noću provaliti u nezaštićeni grad i zaposjesti sve važnije tačke i urede. Ali ni punih sedam sati nije potrajala njegova vlast. Narodna srdžba provalila je onoga dana tolikom neodoljivom snagom, događaji su slijedili tolikom brzinom da u četvrt sata vremena nijednog naoružanog talijanskog vojnika više nije bilo na tlu grada Trogira!"

Taj je dokument objelodanila kustosica Aleksandra Bilić Petričević u trogirskom časopisu za kulturu "Vartal".
U selu Prapatnici iznad Trogira bila je stacionirana talijanska okupacijska vojska koja se na nagovor Nina Fanfogne, člana ugledne trogirsko-zadarske plemićke obitelji, 23. rujna spušta u grad prelazeći demarkacijsku liniju.
"Poslije kratkog dogovora u perivoju oko 10 sati ujutro pozvali smo gđu. Terezu Medini i krenuli smo čamcem na vesla najvećom brzinom prema amerikanskome lovcu podmornica koji se malo prije zaustavio između Divulja i Sv. Križa. Cilj nam je bio da ishodimo pomoć Amerikanaca za grad. (...) Zaustavili smo se uz amerikanski brod i gospođa Medini je iz čamca obavijestila zapovjednika o događajima u gradu. Časnik koji nije poznavao gospođu Medini naredio nam je da se udaljimo od broda.

Gospođa Medini je zamolila pomoć nadodavajući da će se u gradu desiti krvoproliće jer ima oko dvjesto ljudi spremnih na sve", uzbuđeno su svjedočili barbir Ciciliani i ostali, upozoravajući Amerikance kako će Trogirani goloruki navaliti na Talijane.
Iz čamca su ugledali još jedan američki ratni brod koji se zaustavio između rta Cubrijana i Segeta, dok je lovac na podmornice prošao most i akoštao u luku.

"Obalu između škole i lože – ribarnice Talijani su bili silom počistili od građanstva koje je kličući pohrlilo prema amerikanskome brodu. (...) Na obim su stranama talijanski vojnici i talijanaški gardisti s noževima na puškama zadržavali mase. Pored štandarca i nedaleko mora ispred Demichelijeve kuće stajala su dva talijanska mitraljeza uperena na građanstvo koje je ogorčeno vikalo protiv Italije i klicalo Hrvatskoj, Jugoslaviji, Americi. (...)
Nastala je gužva, a posluga mitraljeza kod štandarca nabila je mitraljez očekujući zapovijed da otvori vatru; međutim je i posada lovca podmornica okrenula top i naperila ga na talijanski mitraljez. Uzrujanje je doseglo takav stepen da je Katalinić razgalio prsa pred starijim sinom dr. Ivana Lubina koji mu se vrškom bajoneta dodirivao grudiju i pozivao ga da puca ako smije", opisivali su naši hrabri Trogirani, navodeći kako je plan mladih koje je zahvatio "trenta uno" bio navaliti goloruki na mitraljeze i sve pobacati u more, a onda se obračunati s Talijanima pred očima Amerikanaca!
"Trgom nam je dolazio u susret Ivan Sentinella, otac dr. Petra. Čim nas je ugledao, povikao je u skrajnjoj uzbuđenosti, pokazujući na talijansku zastavu na općini: 'Abbasso quella spuzzolente bandiera!' ('Dolje s tom smrdljivom zastavom!') Taj poklik časnog starine značio je iskru bačenu u barut. On je pokrenuo u nama i posljednju žilicu", opisivali su Trogirani ovaj otpor, na što se Katalinić popeo u općinsku zgradu i strgnuo zastavu. Ciciliani, Vanjaka i Lebedina razoružali su vojnika koji je pobjegao, a za njim i ostali, dok su Trogirani pucali za njima.

Pucnjava je već odjekivala trgom, ulicama i s obale, jer su se ostali Trogirani domogli talijanskih pušaka. I tada dolazi vrhunac priče:

"Pojavila su se na uglu općine prema crkvi dva talijanska vojnika s mitraljezom. Na sredini trga nalazio se sam stari Ivan Sentinella s praznom puškom u ruci. On potrči na njih i zaviče: 'Abasso le armi!' ('Dolje s oružjem'), te digne pušku na oko i učini ustima: 'Bum! Bum!' Vojnici odbace mitraljez i municiju pa pobjegnu", izvješćuju očevici o velikom šušuru u Trogiru, koji je u popodnevnim satima okončan.

Nakon neuspjele okupacije Trogira, nevoljni konte Giovanni Antonio Fanfogna Garagnin, zvani Nino, unuk dugogodišnjeg autonomaškog gradonačelnika Antonija Fanfogne Garagnina, koji je izgubio izbore 1886. godine, a koji je po uzoru na pothvat Gabrielea D'Annunzija u Rijeci pokušao Italiji pripojiti Trogir, za vrijeme pučke pobune zatvorio se u obiteljsku palaču, a zatim pobjegao iz grada. Naknadno je uhićen, pa se nakon odsluženja robije vratio u Trogir.
Odred vojske koja je okupirala Trogir, u pokušaju da izgladi odnose s Amerikancima, admiral Millo nazvao je "pobunjenicima". Njihov proglas: "Građani Trogira, čuli smo otkucaje vašeg srca kao odgovor na sveti zov Italije i poslali smo vam dobrovoljne trupe. Grof Nino Fanfogna imenovan je diktatorom, dugujemo mu svoju slijepu poslušnost. Živio kralj! Živjela Italija!", proglašen je nelegalnim.


Porazbijani mletački lavovi
Trogir je bio poprište još jednog velikog međuratnog sukoba s Italijom, poznatog uništavanja osam mletačkih lavova sv. Marka koje su 1. prosinca 1932. porazbijali pripadnici "Jugoslavenskog Sokola". Osim što je taj incident izazvao veliko uzbuđenje u hrvatskoj i talijanskoj javnosti, zakomplicirao diplomatske odnose i doveo dvije države na rub rata, europska kulturna javnost osudila je uništavanje povijesnih spomenika, koji su, međutim, iznimno nervirali tadašnje Hrvate (i Jugoslavene) u Dalmaciji jer su ih Talijani smatrali dokazom pripadnosti Dalmacije talijanskoj civilizaciji, ali i teritoriju.

Trumbić i Supilo porazili autonomaše
– Talijanski imperijalizam prema istočnoj obali Jadrana svoje je konspiratore pronašao među baštinicima ostataka autonomaškog pokreta koji se raspao krajem 19. stoljeća. Autonomaške težnje za što veće udaljavanje Dalmacije od drugih hrvatskih krajeva poražene su od dalmatinskih narodnjaka i njihove ideje o integraciji svih hrvatskih zemalja, do koje ipak nije došlo do raspada Austro-Ugarske

Iako je autonomaški pokret znatno oslabio u zadnja dva desetljeća 19. stoljeća, posebice nakon pobjeda narodnjaka na izborima za splitsku (1882.) i trogirsku općinu (1886.), završni udarac je dobio uspostavom politike "novog kursa". Nove političke snage, pod vodstvom Ante Trumbića i Frana Supila, uspjele su potpuno politički marginalizirati autonomašku struju. Na krhotinama toga pokreta formirao se talijanaški, iredentistički pokret u Dalmaciji koji je bio prilično beznačajan sve do kraja Prvog svjetskog rata.

Tada se pojedini lokalni dalmatinski iredentisti, poput Nina Fanfogne Garagnina, stavljaju u službu talijanske vojske, koja je brže-bolje nakon završetka rata došla okupirati teritorij obećan Londonskim ugovorom, premda se u samom ratu i nije baš iskazala – zaključuje prof. Čipčić.


Konte Nino, vođa fašista
Konte Nino ipak se bio vratio kao diktator: nakon ulaska fašističke vojske u Trogir 15. travnja 1941. godine imenovan je za komesara općine i mjesnog "fascia". Nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945., obiteljska palača Garagnin-Fanfogna je opustošena, imovina je konfiscirana, a konte Nino je umro 1963. godine u Italiji, kako navodi dr. Fani Celio Cega, kao posljednji muški potomak stare obitelji. Imao je dvije kćeri, Gabrielu i Carmelitu, dok mu braća Šime i Umberto nisu imali djece

ponedjeljak, 19. kolovoza 2019.

"Voyage sur les côtes dalmates" - Trogir, 1896.

Fotografije iz serije pod nazivom: "Voyage sur les côtes dalmates", automne 1896
(Putovanje dalmatinskom obalom, jesen 1896.) iz arhiva Francuskog Ministarstva kulture.
Kao autor fotografija potpisan je "Petit" (najvjerojatnije francuski fotograf Pierre Petit (1832 – 1909)).

Izvor: Francusko ministarstvo kulture








ponedjeljak, 22. srpnja 2019.

Hotel JADRAN - Seget Donji

Marin Giljanović
22.07.2019

Uffff koja omarina....a da je bilo malo svratit do hotela Jadran U Segetu D. .....ovako je to izgledalo u dane njegovih pocetaka 1962-1964

Izvor : sa izložbe MODERNA ARHITEKTURA TROGIRA

A mirita se spomenit i one koji su to sve ucinili kad se vec koristi njihov rad ovde , znaci

Izložbu je organizirala Udruga za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze / projekt Motel Trogir, u suradnji sa Muzejom grada Trogira i Društvom za zaštitu kulturnih dobara Trogira Radovan.

Autorica izložbe: Lidija Butković Mićin uz podršku Motel Trogir tima (Diana Magdić, suradnica u istraživanju, Nataša Bodrožić i Saša Šimpraga, produkcijska podrška) 2019


Hotel Jadran,Seget Donji,foto: Nikolić,1963.

.
Hotel Jadran, Seget Donji, 1962.–1964., kasnije dograđivan, ing. arh. Željko Klinčić, foto: Nikolić, 1963.



Hotel Jadran, Seget Donji. Paviljoni nakon dogradnje balkona. 


Hotel Jadran, Seget Donji, središnji objekt, foto: Nikolić, 1963


nedjelja, 30. lipnja 2019.

FORENZIKA U KAMENU

Gaylee Adell Clarke
Ljetnih dana. Sestre sa brata. Pocetkom 1920. Slike iz obiteljskog albuma.
Lokacija: Roseville, CA





Doreen Canaday Spitzer

Ante Barišić
8. rujna 2018.
Fotografije Trogira iz 1932. godine koje je snimila američka arheologinja Doreen Canaday Spitzer (1914.-2010.).
Preuzeto sa službenih stranica "The American School of Classical Studies at Athens".

Izvor:
http://dlibrary.ascsa.edu.gr/ascsa-omeka/search…

Trogir, 1932, Doreen Canaday Spitzer, The American School of Classical Studies at Athens







Tri ´Stivanjske´ fotografije iz naftalina

Tri ´Stivanjske´ fotografije iz naftalina

IZVOR: trogir time travel

Bliži nam se Stivanja - Dan grada Trogira i blagdana sv. Ivana Trogirskog. Tim povodom na
Instagram stranici Muzeja grada Trogira @trogirmuseum objavljene su tri zanimljive fotografije
svečane, Stivanjske tematike. Sigurni smo da barem jednu od njih niste do sada vidjeli...

Procesija u povodu proslave sv. Ivana Trogirskog

4. 1. 1468. Andrija Aleši i Nikola Firentinac potpisali su s trogirskim Kaptolom ugovor o izgradnji kapele sv. Ivana Trogirskog



Don Ivan Delalle blagoslivlja kapelicu sv. Ivana podignutu na mjestu ukazanja sv. Ivana starcu Tudoru

Objavio/la Muzej grada Trogira u 05:48

ponedjeljak, 12. studenoga 2018.


TROGIR TO SMO MI 2

TROGIR TO SMO MI 2

Ivo Slade
16. rujna 2019.
Jedrilo se i liti 1946.


Ivo Slade
16. rujna 2019.
Ajmo malo jedrit - u travnju 1947




Anka Jurjevic
 1. rujna 2019.
Na poleđini piše: Naša škola1963. na prvoj radnoj akciji, Soline, sadnja borova, prekinuto zbog kiše. Gledam sliku i smijem se, puno nas ima, a ukupno vidim jedan mašklin, karijolu i dvi lopte. Šta smo mislili raditi sa "ovoliko" alata.



Soniboj Grgin
16. kolovoza 2018.
Spremni za zimu😁..'30. i neka..



Stanko Karaman
29. studenoga 2018.
SJEĆAMO IH SE – ADAMOV MIŠ BIJELI, SREĆU DIJELI!

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio je velika konkurencija raznim gatarama. Njegovo radno mjesto bilo je pored gradske tržnice u Splitu, a zatim u Trogiru. U rukama je držao drvenu kutiju u kojoj se nalazio bijeli miš i podosta koverata s predviđanjem divne budućnosti. Uzvikivao je: "Miš bijeli, sreću dijeli!" Ime mu je bilo Adam.

Mali mišić bi prebirao po kovertama u kojima je napisano sve divno i krasno, pa je bilo svejedno koju će gricnuti. Zadovoljni građani, zadovoljan Adam, a zadovoljan i bijeli miš jer se nagrickao koverata.

Anka Jurjevic
 25. studenoga 2018.
Na rivi 1967. vesela mladost, kolone su bile od željeza, riva jedva asfaltirana.



Marin Giljanović
12. srpnja 2017.
Evo skeniran stare obiteljske slike i upadne mi u oko ova ...... na slici je (s liva na desno) pok. rođak Miro, mater mu pok.Ana Zulim - vjerojatno je neko iz grupe i poznava, stala je na rivu do škole , prva kuca sa istocne strane, ispod nje rodica Sonja a poviše nje moja mater Neda tada još Zulim ....ostatak ekipe na slici neznan .....ali više me zaintrigiralo na slici ova MONTURA CA JE NA NJIMA ..... košulja, đemper dugih rukava, jaketica a doli kratke gace i bosi .....e sad nikako to ne mogu povezat ......nemore se povezat sa neimaštinon jer su ovo 50-te godine ......


Stanko Karaman
16. rujna 2018.


Fotografija: Iz drugog poglavlja monografije ("I na moru i na kraju") – "Diplomirani pekar Picoli – važno je da kruh stigne do naroda", Čiovo (Trogir), 1979.


Anka Jurjevic 
 11. lipnja 2018.

Nas dvi prijateljice, 1957. ispred naše škole na rivi, ona živi u Kanadi, nema ovu sliku i obećala sam joj da ću je objaviti. Moda onog doba, prekrasna za curice. Ja sam ova desno.



Stanko Karaman
27. rujna 2018.



Fotografija: Iz drugog poglavlja monografije ("I na moru i na kraju") – Subotnji Pazar – ovca na ramenu i pravac Ljubitovica, (Trogir, 1979.)

Anka Jurjevic
18. svibnja 2018.

Pedesetih godina prošlog st. najpopularnije misto zimi za ples je bio dom Mosora. Evo jedne iz polovine pedesetih godina, staro društvo s lijeva: moj brat Šime Vukman, Meri Koc i njezin brat Miro, moja sestra Mare Vukman i Marko Radić. Još je jedina živa Meri. Koliko su se oni naplesali i zabavili u Mosora, znam iz priča moje sestre.


Stanko Karaman
2. veljače 2019
IZ MOG ARHIVA (TROGIR 1979.) – STARAČKI DANI TAKO BRŽE PROLAZE


Na trogirskoj tržnici oduvijek je veoma živo. Nema što tu nema. Posebno su zanimljvi raznovrsni proizvodi što ih nude stanovnici trogirskog zaleđa. Radno mjesto njih dvoje je zidić pored te tržnice. Iako u poznim godinama svakodnevno nude raznovrsno cvijeće. Ne reklamiraju svoj proizvod uzvikujući "navali narode", jer kad prolaznik pogleda to bogatstvo boja ne ostaje ravnodušan i, normalno, kupi makar koji stručak. Starački dani tako brzo prolaze, a i kućni buđet je podebljan.


Marin Giljanović
20. studenoga 2018.
bilo je to 65 ......jedna mater i jedan sin koji cini prve korake na Žudiku



Trogir Time Travel
14. veljače 2019

Valentinovo je. A zna se da ljubav ide kroz želudac... pa evo jedne prigodne fotografije s ručka.

Fotografiju smo uočili na delcampe.net



Marin Giljanović
 24. siječnja 2019

Betanija 1967-68 (za one koji neznaju to je granica Trogira i Segeta ) ........Jedan merlo i njegov stric ( a pazi koji motiv je ovi tranzistor - to je ono a vidi ima se može se-pratu se trendovi )
izvor : osobna škatula sa slikama


Gaylee Adell Clarke
18. lipnja 2018.
Ljetnih dana. Sestre sa brata. Pocetkom 1920. Slike iz obiteljskog albuma. Lokacija: Roseville, CA


Mario Stamac
5. veljače  2019

izlet Rožac


Ernest i Mario godine 1950


Tonka,Branko,Šjor Tironi

druženje pedesetih

Anka Jurjevic
31. siječnja 2019

E ovo je 1967. Trogir je imao dva kampa, mali na Lokvicama i ovaj na Solinama. A ja sam već onda poželila raditi sa turistima, pa se to i ostvarilo, sve do penzije.

Igor Županić 
31. siječnja 2019

Baba Ure Guina i tvoj tata Toma Buble s poznatim sivim Wolkswagen pick-upom u pozadini. Po meni negdje 60te, lokacija vjerojatno vaše polje.

Ela Franić
31. siječnja 2019

Dragi moji naseljani,a i svi ostali moji Trogirani,godina je 1961.mjesec travanj,a lokacija kraj mora u naselju,onde di staje 37 bus prva stanica,u blizini su Čokolada i onaj drugi kafić.
Na slici-moj pok.dida Ante Paraman,barba Vinko Paraman i moja draga rodica Jagoda Paraman 😍


Anka Jurjevic
 25. siječnja 2019

1967.god. Hvala ti Mary Quant na mini suknjama, hrabre smo bile za ono doba. Stara ribarnica. Ovaj dio rive je još zemljan, asfalt su kasnije stavili kao i kamene ploče na zid dolje pa se vidi da trava raste.

Gaylee Adell Clarke
2. studenoga 2018.
1956, Trogir



Ivana Zelalija
9. travnja 2018. blizu lokacije Trogir ·

Neću pulitiku u svoju butigu ☺ moj otac Frane, isprid svoje brijačije priko puta apoteke, početkom 60-tih

Anka Jurjevic
 17. travnja 2018.

Tamo negdje polovinom 60. godina prošlog stoljeća. Crveni križ je organizirao svoje članove - dobrovoljne davaoce krvi. Snimljeni su iza katedrale, lijevo na mjestu banke je bio mliječni restoran. Iza ekipe vidite stari autobus Crvenog križa, a na slici moj otac Jure Vukman, Ante Guina, Frane Barada, Ivanka Jarebić i mnogi mladi davaoci, mnogima se ne sjećam imena. Već onda su trogirski davaoci bili brojni i redoviti davaoci krvi. Svaka im čast.


Gaylee Adell Clarke
16. travnja 2018.
 Family picture collection. Date unknown....maybe 1950’s?

Stanko Karaman
27. travnja 2018.
DALMATINSKI VREMEPLOV – I NA MORU I NA KRAJU (Cvjetača na glavi, Seget – Trogir, 1970.)

Seget je od davnine poznat po vrijednim poljoprivrednicima koji ponajviše uzgajaju "verduru". Njihova poljoprivredna zadruga osigurava im otkup salate, cvjetače, kelja... što ih posebno stimulira. Upravo je sezona cvjetače koju treba dopremiti do mjesta otkupa, a u nedostatku prijevoznog sredstva ove Segećanke, prkoseći godinama, s cvjetačom na glavi sigurnim koracima kreću prema cilju, gdje će konačno uloženo i naplatiti.


Anka Jurjevic
  22. svibnja 2018.

Ovo je vrime kad se nekad trčala štafeta za Titov rođendan. Godina je 1956. mjesto trogirska pijaca , puno ljudi, ovo je nekad bio glavni društveni događaj grada. Mnoge sam na slici prepoznala iako je od tada prošlo evo šezdesetak godina.



Anka Jurjevic
15. studenoga 2018.

Moj otac, Jure Vukman, 1938.god ispred ulaza zgrade općine Trogir kao komunalni redar u radnoj uniformi.

Gaylee Adell Clarke
2. studenoga 2018.

Photo Trogir, 1930's. St. Francis? Photo location: Sacramento CA (family photo)


Marin Kalebota
6. listopada 2018.

Gaylee Adell Clarke
19. srpnja 2018.

Fotografija je iz kasnih 1930-ih. Obiteljska slika u Roseville, CA. O je kapelica u Trogiru. Da je to poviše Parkplatz, Put Kapelice

Rina Runjic
10. svibnja 2018.

Evo jedna iz albuma moje matere Toncice cca 1957-58.g. prva s lijeva Katica Rožić Galić, teta Mico Kovač ex. Belava, Marija Rožić, Olga Bezina, Tomislava Gruić, Blaženka Šantić Geić, ispod nje Tomislava Rožić Mamić, desno dolje pa na lijevo:Marija Novak Luiđi, Radojka Krasnić, Anka Šantić Šečer, teta Ivanka Belava Šantić i moja majka Tončica Miše ex. Belava na Obrovu isprid skala od kuće pok.Jele Runjić-Piplice 😊

Ante Barišić
23. lipnja 2018.
"Traù: La Tour Génoise."
Trogir, kula sv. Marka 1905. godine.

Izvor:
https://www.delcampe.net


Ante Barišić
24. lipnja 2018.
Putnici sa parobroda "Oceania" uplovljavaju čamcem u Trogir 1934. godine.
Putnički brod "Oceania", vlasništvo kompanije "Cosulich S.T.N. (Societa Triestina di Navigazione) Lines" iz Trsta izgrađen je 1932. godine i njime su organizirana kružna putovanja Jadranskim i Sredozemnim morem.
Autor fotografije je bečki fotograf Max Wolf (1892 .– 1990.).

Izvor:
http://www.bildarchivaustria.at