BRODOGRADILIŠTE – ŠKVER
STROJAN
Tekst i slike iz
:"Trogirska tradicijska brodogradnja"
Danka Radić
Danka Radić
Brodogradilište - škver Strojan spominje se prvi put u XIX. stoljeću. Ivan Strojan, zajedno s protom
Nikolom Cicilianijem, kupio je 1888. godine od prote Vicka Katalinića škver
koji se nalazio na nasipu,
koji je
gliboder, čisteći trogirsku luku 1856. godine, naslagao pod zidinama tvrđave
Kamerlengo. Nikola Cicilijani i Ivan Strojan radili su zajedno sve do 1905.
godine (općini su plaćali za zemljište na kojem se nalazilo brodogradilište
godišnju najamninu od 80 kruna), kada je Ivan Strojan isplatio Nikoli
Cicilijaniju 600 kruna te postao jedinim vlasnikom brodogradilišta.
Brodogradilište Strojan je 1930. godine premješteno na otok Čiovo. U njemu je
sagrađen veliki broj brodova i parobroda; popravljani su i do 38 metara dugi
drveni i željezni parobrodi. Brodogradilište je zabilježeno 26. svibnja 1921.
godine kao brodogradilište „Sv. Toma“, vlasništvo Ante Strojana Ivanova (Firm.
399/31). Pred Drugi svjetski rat
Strojanovo brodogradilište bilo je jedno od najvećih i najznačajnijih
brodogradilišta u Trogiru. Tada je u njemu radilo oko 20 radnika. Pored
izgradnje i popravaka raznih vrsta ribarskih brodova i do 38 m dužine, u
brodogradilištu Strojan građene su drvene teglenice (peniše, trogirski
„pinice“) za potrebe splitskih i nekih drugih građevinskih poduzetnika, a
služile su prilikom izgradnje i popravaka luka, obala i gatova kao i za
prijevoz kamenih blokova. No, za vrijeme talijanske okupacije Strojanovi su bili
prisiljeni dati u najam talijanskom Društvu „Cantieri della Dalmazia S. A.
Roma“ „brodogradilište koje je zapremalo oko 12.000 m2 zemljišta, dijelom obrađenog, dijelom korištenog
za brodogradilište, dijelom pošumljenog i neobrađenog sa stojnom kućom, radionicom
i drugim što se odnosilo na brodogradilište, na položaju zvanom Zubrijan“ (28. X. 1941. sklopljen
je ugovor; trajanje zakupa po ugovoru bilo je od 15. XI. 1941. do 15. XI.
1950.; mjesečna zakupnina iznosila je Lit. 5.000.- mjesečno).
 |
Brodograditelj Strojan sa
suprugom
|
Tomislav Strojan
i Zvonko Nevešćanin prodali su 28. X. 1941. Talijanskom Društvu „Cantieri della
Dalmazia S. A. Roma“ sva postrojenja, inventar, materijal i alat
brodogradilišta. U brodogradilištu je tada radilo oko 50 radnika (do kraja
talijanske okupacije 100 radnika) koji su i dalje gradili peniše te obavljali
remont i popravak talijanskih drvenih brodova. Započeli su i izgradnju većih
motornih brodova koje nisu dovršili jer su radnici radili sabotaže,
odugovlačili posao, bacali alat u more. 1942. postavljaju mine pod sve brodove
u gradnji. Kapitulacijom Italije predstavnici društva izbjegli su u Italiju.
No, brodogradilište je i dalje skoro normalno radilo za potrebe NOVJ i narodne
vlasti, iako je nedostajalo kvalificirane radne snage (mnogi su otišli u NOVJ)
i potrebnog materijala te rezervnih dijelova. U sastavu brodogradilišta
uspostavljena je posebna, tzv. pomorska radionica za popravak motora na
brodovima. Mehanička radionica djelovala je u Hrušici (Okrug), a u njoj su
radili slijedeći radnici: Vinko Balov, Frane Bilić, Frane i Ante (drvodjelac)
Ciciliani, Marin Dušević (mehaničar), Marin Geić, Andrija i Ignjac (kovač)
Hrabar, Ivan Ivanković (drvodjelac), Ante Jurjanović,
Lovre i
Marin Katalinić, Andrija Košćina, Andrija Kružić, Konstantin Litović
(drvodjelac), Marin Mateljan (mehaničar), Frane Maravić, Ante, Joakim i Marin
(drvodjelac) Milić, Augustin, Josip i Nikola Petrić, Nikola i Stojan Russo,
Vinko Stella, Miroslav Strojan, Frane Veršić, Mijo Veselić (kovač), Vinko
Vuletić i Frane Žižić. Nakon dolaska njemačkih snaga brodogradilište je radilo
s minimalnim kapacitetom, sporo, sa čestim prekidima. Brodograditelji su
evakuirani na otok Šoltu, odnosno Hvar, gdje su raspoređeni u brodogradilište u
Milni na otoku Braču, odnosno brodogradilište IV. pomorskog obalnog sektora u
Vrbovskoj na Hvaru. No, nakon iskrcavanja njemačkih snaga na Brač, Hvar i Šoltu
u siječnju 1944.
prebačeni su na otok Vis na kojem je brodogradilište radilo u sastavu IV.
pomorskog obalnog sektora kao dio remontne baze Mornarice NOVJ sve do oslobođenja
grada Trogira u listopadu 1944.
 |
Brodogradilište Strojan na
Čiovu
|
godine
U studenom iste godine prebačena je grupa brodograditelja, alat, oprema i nešto
drvene građe te nekoliko neispravnih brodova natrag u Trogir. Tako je u periodu
od oslobođenja Trogira do završetka rata brodogradilište Mornarice NOVJ u
Trogiru intenzivno radilo na popravcima motornih brodova i jedrenjaka,
desantnih splavi patrolnih čamaca, ribarskh i drugih vrsta i tipova brodova.Dana
11. X. 1946. godine konfiscirano je brodogradilište Strojan tj. pokretna i
nepokretna imovina Strojanovih i talijanskog Društva „Cantieri Navali della
Dalmazia e Versilia S. A. u Rimu“: sva postrojenja, inventar, materijal i alat brodogradilišta,
između ostalog „1 koča u izgradnji 30% dovršeno, 2 koče u gradnji 20 %
dovršene, 1 čamac – pašara, 1 čamac – batelina, brod oko 11 m dužine.“ Naknadno
(22. V. 1947.) od konfiskacije je bio izuzet dio broda-guca „Saldun“ (naveden u popisu kao posljednji predmet
“brod oko 11 m dužine“), i to 49,85% vlasništvo Strojanovih dok je 15,16%
vlasništva „Cantieri Navali della Dalmazia e Versalia S. A. Roma“ konfiscirano
u korist države, a 34,99% ostalo je u vlasništvu Jugoslavenske mornarice.
Strojanovima su konfiscirane čestice zemlje,
zgrade
i barake: stambena kuća, dvokatnica, sagrađena u neogotičkom stilu; uredovna
zgrada, jednokatnica, u čijem prizemlju su bile prostorije za skladište; drvena
baraka za alat; praonica, prizemnica; kokošinjak; nužnik; bunar za vodu;
crkvica sv. Tome koja se koristila kao radionica;
cisterna;
naplovna površina te ulazna zgrada, prizemnica, zid, drvodjelske radionice,
mehaničke radionice i drvena baraka koju su sagradili Talijani……………
