PLOCNIK KOD PALACE PAITONI (PAJTUNOVE KUCE)

POVIJESNA POPLOČENJA TROGIRA I OKOLICE
Jasna Dasović

PLOCNIK KOD PALACE PAITONI (PAJTUNOVE KUCE)

Drugaciji uzorak poplocavanja ulice (nego onaj ranije opisan u Ulici Matije Gubca) je u ulici između palace Paitoni i benediktinskog samostana sv. Nikole, gdje se nekada nalazio i sklop biskupske palace. Središnja površina ulice podijeljena je na gotovo pravilna kvadratna polja ravnim pojasevima vecih blokova kamena. Ona su dvjema dijagonalama podijeljena na još manja trokutasta polja koja nisu ispunjena redovima kamenih blokova, vec su oni položeni tako da ponavljaju linije dviju stranica trokuta. Ovako zamršen uzorak ulicnog poplocenja mogao je projektirati i izvesti samo majstor poput Ignacija Macanovića, a plocnik je vjerojatno odavao socijalnu važnost ulice u kojoj je stanovalo ugledno plemstvo.

Povjerenstvo za higijenu grada Trogira, unatoc ranijim pozivima na komunalnu obnovu, tek 1796. godine donosi odluku o poplocavanju pojedinih ulica, prvenstveno zbog zakljucka gradskih lijecnika da je zbog necistih gradskih ulica stanovništvo izloženo opasnosti od zaraza. Istom odlukom planiran je popravak ulice "della Crociera, della cale di San Stefano, di quella di San Pietro, della calle tatileo, di quella conduce alla Madonna dei Carmini, della cale Cerineo, e finalmente: della calle dei volti Andreis". Drugim dokumentima iste godine definirani su troškovi, izvođaci, pa i materijal za obnovu: "kamen (solita cava), pijesak (la sabbia), crvena zemlja (terra rossa), vapno(calcina)". Radovi su izvedeni pod vodstvom državnog inženjera Ivana Nikole Nakića, a započeti su u ožujku 1796. godine.

CRKVA GOSPE KRAJ MORA

Ranokršcanske i predromanicke crkve na Čiovu
Krešimir Regan,Branko Nadilo

CRKVA GOSPE KRAJ MORA
izvor :http://www.casopis-gradjevinar.hr/~hsgiorg1/gradjevinar/assets/Uploads/JCE-60-2008-03-06.pdf

Ciovo se u anticko vrijeme nazivalo Boas ili Buas i to je otok gdje su se protjerivali heretici i tamo povlacili u osamu. Stoga je moguce da mnogi samostanski položaji na tom otoku obnavljaju tradiciju kasnoantickoga pustinjackog redovništva. O ukorijenjenosti te tradicije svjedoci i odredba trogirskog statuta koja zabranjuje naseljavanje Ciova svima osim gubavcima, pustinjacima i ostalim redovnicima.
Najveci se otok trogirskog arhipelaga, ciji je jedan dio danas sastavni dio grada Trogira (a krajnji istocni grada Splita), pocinje naseljavati u 15. i 16. st. Prognanicima pred Turcima.

Ipak na otoku ima ranokršcanskih i predromanickih crkava. Gradu je najbliža crkva Gospe kraj mora koja pripada posebnoj raširenoj grupi dalmatinskoga predromanickog graditeljstva. To je jednobrodna građevina s rašclanjenom unutrašnjošcu i vanjštinom i bez kupole kakvu obicno imaju crkve južnije od Splita i Braca. Mala je crkvica pravokutnog tlocrta i ima pravokutnu apsidu, presvocena je bacvastim svodom i pridržavaju je dva para pojasnica koje rašclanjuju unutrašnje zidne plohe. Rašclanjenost je međutim najuocljivija na vanjskim zidovima, gdje se na bocnim zidovima nalazi po šest plitkih niša, a na zaceljnom zidu apside tri plitke kružno presvođene niše. Sve te niše imaju iskljucivo dekorativnu namjenu.
Građena je najvjerojatnije u 11. st., a uz nju se nekada nalazila nastamba pustinjaka.
Crkva je današnji izgled dobila u 13. st. kada je nadograđena u spomen velike pobjede Trogirana nad Splianima. Nadograđena je tako da je stara crkva postala apsidom nove crkve.
Dimenzije su staroga dijela crkve 8 x 2,8 m, a novoga 4,9 x 6 m. U crkvi su bili vrijedni poliptisi koji se uglavnom cuvaju u pinakoteci crkve Sv. Ivana Krstitelja. Valja reci da je prema tradiciji u toj rkvi prvu misu slavio Petar Berislavic (1475.-1520.), vesprinski biskup i hrvatski ban te jedan od najslavnijih hrvatskih boraca protiv Turaka

Crkva Sv. Vida u Segetu Gornjem

Crkva Sv. Vida u Segetu Gornjem

izvor: http://www.casopis-gradjevinar.hr/assets/Uploads/JCE-60-2008-08-06.pdf

U sada gotovo potpuno napuštenom zaseoku Baradici u Segetu Gornjem,smještenom na uzvisini iznad Maloga trogirskog polja, u okružju starog groblja, smještena je ranoromanicka crkva Sv. Vida. Prema ostatcima anticke turnjavice i svjedovenjima povjesnivara Pavla Andreisa , crkva je izgrađena na ruševinama antivkog gospodarstva. Uz južni se zid crkve naziru ostatci nekih prigradnji, a okolica,koja je u međuvremenu prikladno uređena, nekad je bila pretrpana stećcima i kamenim gomilama s ulomcima keramike i opeka. Crkva se malim dimenzijama uklapa u stil onodobnih ranoromanivkih crkava i vjerojatno potjece s kraja 11. st. U nedavnoj je temeljitoj rekonstrukciji, o kojoj nema nikakvih podataka, istaknuta kamena struktura zidova iako je izvorno vjerojatno bila ožbukana. Zidovi su nerašclanjeni, jedino su vrata na procelju ukrašena natkrivenim i zaobljenim kamenim nadvojom, a apsida zaobljenom nišom. Na nadvratniku su uklesana tri simetricno postavljena rusticna križa. I krov i cetvrtasta apsida natkriveni su kamenim pokrovom, a bacvasti je svod vjerojatno uništen u kasnijim pregradnjama.

To nije bilo moguce provjeriti jer je crkva zatvorena, a u literaturi nema mnogo podataka. O jednoj vecoj adaptaciji pocetkom 20. st. svjedoci i kamena ploca iznad vrata na procelju. Zvonik na preslicu vjerojatno je pridodan u kasnijim adaptacijama, baš kao i mali cetvrtasti prozori pokraj apsida na bocnim zidovima.
Crkva je izgrađena uz trasu rimskoga puta Tragurium-Scardona (Trogir-Skradin), a mnogobrojni rimski ostatci svjedoce da je to bila veca rimska aglomeracija. Naseljavanje je vjerojatno bilo potaknuto I kamenolomom na susjednom brdu Sv. Ilija, gdje se u starom vijeku vadio poznati trogirski mramor o kojemu je pisao i Plinije. Kamenolom je i danas aktivan, ali je s morske strane teško uocljiv. Titular je omiljeni srednjovjekovni svetac (Sv. Vid živio je u 4. st., a prema legendi je mucen pred carem Dioklecijanom), ali mu se kult i na kršcanskom Zapadu i Istoku poceo širiti vrlo rano jer mu je prva crkva posvecena u Rimu u 5. st. Gradnja crkve na rimskim ostatcima ipak može upucivati i na starije podrijetlo toga kultnog mjesta

CRKVA SV.MARTINA ( SV.BARBARE)

CRKVA SV.MARTINA ( SV.BARBARE)
Krešimir Regan,Branko Nadilo

izvor: http://www.casopis-gradjevinar.hr/~hsgiorg1/gradjevinar/assets/Uploads/JCE-60-2008-03-06.pdf

Iz glavne se gradske ulice, neposredno uz gradsku ložu, ulazi u najstariju sacuvanu trogirsku crkvicu, pomalo izgubljenu u presvođenoj ulici, a nju svrstavaju među naše najljepše predromanicke i ranoromanicke crkve.
To je minijaturna trobrodna bazilika (12 x 7 m) razdijeljena kolonadama. U sredini, kako se cini, iznad traveja pred oltarom nalazila se izvorna kupolna konstrukcija zvonika, o cemu svjedoci pokrovom prekriven otvor u svodu. Nekad je bila ukrašena ranosrednjovjekovnim freskama koje su sacuvane u neznatnim tragovima i presvocena križnim svodom koji je tada bio vrlo rijedak u zapadnim crkvama O crkvici se mnogo pisalo, ali su je brojni autori razlicito datirali, u rasponu od 9. do 11. st. Prvi je o postojanju zvonika, koji je vjerojatno bio nalik onome na crkvici Gospe od Zvonika u Splitu, pisao Cvito Fisko-vic na temelju rukopisa Chiesa di Traù (Trogirske crkve) nepoznatog autora iz Garanin Fanfognine knjižnice i službenog izvješca pohoda trogirskog biskupa Didaka Monole koji je 1756. izradio tajnik Marko Perojevic. Perojevic ujedno spominje i oltar Sv. Barbare među južnim stupovima, prenesen iz crkve s lokaliteta Travarica, po kojemu se crkva umjesto Sv. Martin naziva Sv. Barbara.

O crkvi je pisao i Tomislav Marasovic ] i svrstao je u građevinu koja ujedinjuje dva osnovna tipa crkava – longitudinalnu baziliku i centralno orijentiranu crkvu s kupolom. Ne vjeruje u postojanje središnjeg zvonika vec drži da je to bila kupola, a crkvu svrsvrstava u sredinu 9. st., a možda i prije, na pocetak karolinškog razdoblja. Dodaje da rusticnosti pridonose kapiteli stupova preuzeti iz antickih građevina, ali dodaje kako su rezultat jedne obnove iz 17. st., a ne vrlo raširene prakse u to doba u našim krajevima. U crkvi su pronađena dva vrlo stara natpisa. Jedan je kamena greda iz oltarne pregrade, uzidana u stubu pred oltarom, s latinskim tekstom koji u prijevodu glasi: "Tko god vec želi znati obnovitelj djela Petar se zove (a) njegova žena Dobrica i u cast tolikih oceva ovdje su prvi posve ceni". Drugi je na nadvratniku glavnoga crkvenog ulaza i njegov je prijevod: "Uime Gospodnje ja Majo (ego Maius) skupa s rođakom mojim Petrom odlucili smo za spas duše naše ovaj hram izgraditi."

Na temelju tih natpisa i na temelju zapažanja unutrašnjih graditeljskih proporcija i ostataka, Radoslav Bužancic zakljucuje da je sadašnja crkva Sv. Martina odnosno Sv. Barbare ranoromanicka građevina iz druge polovice 11. st., a da je jedna od pregradnja ili izgradnja u predromanickom stilu izvedena približno 1000. godine. Ranoromanicka crkva u cijelosti slici crkvi iz vremena gradnje iako nisu sacuvani zvonik(njegovo postojanje potvrđuje podnožje nad drugim travejom) i oltarna pregrada. Ipak istraživanjima je otkrivena slojevitost izgradnje koja u sebi krije elemente prijašnjih višekratnih pregradnja. Predromanicki je Sv. Martin obnovljen u duhu novoga stila koji je skupa s hrvatskim vladarima krocio u dalmatinske gradove u šezdesetim godinama 11. st. To se posebno vidi po impostima (ležajevima) lukova na unutrašnjem zidu procelja. Upravo uspoređivanjem imposta može se zakljuciti da je srednji brod bio nešto uži, a lukovi arkada malo niži.Pregradnjom se dakle nije mijenjao samo bacvasti svod u križni, vec je temeljito preoblikovan i cijeli srednji brod pa je unutrašnjost crkve potpuno promijenjena. Ni Bužancicu nisu jasni razlozi tolikih zahvata, ali pretpostavlja da su potaknuti boljim bazilikalnim svjetlom u unutrašnjosti jer prijašnji središnji brod vjerojatno nije bio nadvišen vec pokriven dvostrešnim krovom, kako je to slucaj sa zadarskom crkvom Sv. Lovre ili crkvom Sv. Eufemije u Splitu. Teze o ranoromanickoj temeljitoj obnovi potkrijepljene su rasporedima unutrašnjih niša što se ne slažu s arkadama te lezenama i pojasnicama srednjeg broda koje pripadaju razlicitim konstrukcijskim i oblikovnim rješenjima Posebno su temeljito analizirani natpis i oblikovanje nadvratnika ulaznih vrata. Zakljuceno je da je gradnju poduzeo prior Maius sa svojim rođakom Petrom. Navedeno je da secmožda radi o Madiju, pripadniku zadarske patricijske obitelji Madijevca, prioru i prokonzulu koji je vladao bizantskom Dalmacijom od 986. do 1000. godine. Tu je neobicno isticanje ne odviše bliske rodbinske veze (cognatu meos Petrus) pa se tvrdi da je to bila neka iznimno znacajna osoba. Mogao je to biti Krešimir III., kojemu je navodno crkveno ime također bilo Petar, djed Petra Krešimira IV., koji je sjeo na prijestolje 1000. nakon trogodišnje borbe sa svojim bratom Svetoslavom. Upravo je u Trogiru te godine, prema kronici Ivana Đakona, poraženi Svetoslav docekao dužda Petra Orseola, priznao mu upravu nad dalmatinskim gradovima i predao mu svog sina kao taoca. Na temelju te analize vrijeme bi gradnje predromanicke crkve bilo smješteno tocno u 1000. Godinu ili koju godinu prije ili poslije . Bez obzira na vrlo argumentirane dokaze o temeljitoj pregradnji crkve u 11. st., prilicno je nategnuto, iako i vrlo maštovito, tumacenje natpisa nad nadvratnikom, što inace nije rijetkost među našim teoreticarima. Za Bužancica je natpis na nadvratniku stariji od onoga koji je pronađen u srušenoj oltarnoj pregradi. Taj svjedoci o prijašnjoj pregradnji i spominje neku Dobricu, što se cesto uzima kao dokaz za rano hrvatsko naseljavanje Trogira. Ipak natpis na nadvratniku, ako je tocan, ne govori o obnovi vec o gradnji, a ranoromanicku obnovu ne može spominjati natpis s pregrade koja je u toj obnovi srušena. Ne treba takocđer zanemariti ni mogucnost da je Petar koji se spominje u oba napisa ista osoba. Možda su i križno-kupolni svod i polukružne zidne niše ranobizantskog podrijetla, na što može upucivati i naslovnik Sv. Martin, ali samo ako se radi o Sv. Martinu I., papi i muceniku (oko 590.-654.) koji se slavi i u Zapadnoj i u Istocnoj crkvi (spomendan 13. travnja), a ne o Sv. Martinu biskupu (316.-397.) koji se slavi samo na Zapadu i poznat je po svojoj dobroti i pokrštavanju galskih plemena (spomendan 11. studenoga). O ranokršcanskom naslijeđu ipak najviše svjedoce spoliji, kapiteli, rešetkasta prozorska tranzena te nekoliko ulomaka s urezanim latinskim križem ugrađenim u oltar i zidove .

 poslije obnove I.-VII. 2014.....Slike Petar Čavka

POVIJESNA POPLOČENJA TROGIRA I OKOLICE

                       Od popločenja ulica izvedenih krajem 18. Stoljeca najbolje je sacuvano ono kraj kuće Stafileo u Ulici Matije Gupca. Za razliku od baroknog popločenja s kanalom izvedenim od poprečno postavljenih kamenih blokova posred ulice, ovdje je površina ulice popločana na način da je njenom sredinom formiran uski pojas kamenih blokova koji su svojom duljom stranicom položeni uzduž ulične osi, dok se s jedne i druge strane tog pojasa blokovi polažu orijentirani poprečno na os ulice. Odvodni kanali formirani su uz zidove kuća, s obje strane ulice, od blokova položenih uzduž pročelja, ali za par centimetara niže od središnjeg popločenja ulice. Između središnjeg popločenja i kanala postavljen je niz uspravno položenih blokova koji čine rubnjak. Očuvan je i blagi nagibulice kojim se voda odvodi od sredine prema rubnim kanalima.

Poplocenje XVIII. stoljeca izvedeno na trgu pred crkvom Gospe od Karmela nije
se sacuvalo do danas, ali je dokumentirano 1978. godine na fotografijama Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu. Prostor trga bio je podijeljen na kvadratna polja pojasevima kamenih blokova dijagonalno orijentiranima u odnosu na os trga. Križanjima dijagonala formirana su kvadratna polja ispunjena redovima dijagonalno postavljenih blokova (u odnosu na osi kvadrata), dok su na sjecištima dijagonalnih pojaseva izvedeni kameni krugovi sastavljeni od više nepravilno odlomljenih komada kamna.