BRODOGRADILIŠTE – ŠKVER
KATALINIĆ
Tekst i slike iz
:"Trogirska tradicijska brodogradnja"
Danka Radić
Danka Radić
Škver Katalinić i rod Katalinić spominju se prvi put u XVII. stoljeću. Ime Mato, Ivan,
poslije Marin često su se u rodu ponavljala. Brojni članovi ovog razgranatog
roda uglavnom su se bavili pomorstvom, brodogradnjom i ribarstvom. Osobito su
se istakli kao vrsni brodograditelji. Brodogradnjom se bave od polovice XVII. Stoljeća
pa sve do naših dana. Najstariji majstor Mato spominje se između 1651. i 1694. godine. Majstor-proto Mate Katalinić prodao je nepoznatom
kupcu barku za 200 lira 1718. godine, potom još jednu braceru za 240 lira. Poznato je da su Katalinići radili oko 1750. na
jednom škveru na rtu sv. Ciprijana (Cubrijan). Kasnije je jedan potomak roda
Katalinić podigao škver na zemljištu „Lučica", koje je potom bilo nasuto
te je na tom zemljištu 1880. bila podignuta kuća Katalinić-Rubignoni. Godine 1831.
u katastru Franje I. zabilježen je škver braće Katalinić Cattalinich fratelli, fabricatore di barche na Lučici na Čiovu (squero
copperto kat. čest. 264).Drugi član roda Katalinić podigao
je svoj škver na zemljištu blizu kuće Ivčević, također na otoku Čiovu. Zna se
da je do 1874. pripadao protu Vicku Kataliniću (pradidu Marinovom), koji je potom
utemeljio novi škver pod zidinama tvrđave Kamerlengo. Vicko je bio vlasnik
brodogradilišta do 1888. godine kada ga je prodao dvojici prota brodograditelja
- Nikoli Cicilijanu i Ivanu Strojanu u čijem vlasništvu je brodogradilište
ostalo do 1905. godine. U tom je škveru bilo izgrađeno ili popravljeno od 1879.
do 1908. godine oko 500 jedrenjaka sa 9571 tona i 65-70 parobroda. U pojedinoj
godini na njemu bi se sagradilo od 15 do 35 brodova i parabroda. No, u
brodogradilištu Katalinić od 1. XI. 1879. do 31. X. 1880. sagrađeno je 17
brodova, 111 tona i 1 parobrod; 1880.-1881. 15 brodova, 270 tona; 1881.-1882.
14, 224 tone; 1882.-1883. 15, 111 tona; 1883.-1884. 16, 121 tona; 1884.- 1885.
24, 510 tona; 1885.-1886. 14, 197 tona; te 1886.-1887. Prije prodaje
brodogradilišta 22 broda, 282 tone i 1 parobrod.Treći član roda Katalinić
utemeljio je škver kod čiovskog mosta. Na tom škveru radili su Marin Katalinić
(1828.-1918.) i njegov sin Ivan (1860. - 12. I. 1926.). Ivan i Marin, za
vrijeme dok je austrijska uprava gradila obalu na Čiovu, platili su da se
načini navoz za porinuće i izvlačenje brodova„puzavica“. Ivan je 1897. gradio brod „Marco Polo“. Ivan je uz brodogradilište
na Čiovu kod čiovskog mosta kupio kuću u kojoj i danas žive njegovi
nasljednici. Uz kuću se nalazila baraka u kojoj su se gradili brodovi. Četvrti
član roda Katalinić, vjerojatno Tadija Katalinić preselio se u grad te je počeo
raditi pod gradskim zidinama, blizu dominikanske crkve, preuzevši
brodogradilište od brodograditelja Nikole Petrića.
 |
|
Brodogradilište – škver
Katalinić
|
Nakon Tadijine smrti, njegov rođak i baštinik dr. Ante Katalinić
iznajmio ga je ponovo rodu Petrić i to Petru Petriću pok. Josipa od 1871. Do 1887.
godine. U Katalinićevim škverovima
gradili su se i popravljali brodovi i do 38 metara dugi, parobrodi u drvu i željezu.
No, kad nije bilo posla, brodograditelji su od drva izrađivali drvene škrinje u
kojima su žene držale svoju „dotu“, popravljali krovove, mostove, obavljali
različite „marangunske“ poslove. Ostali članovi roda Katalinić preselili su se
u Kaštela i Split pa odatle u Makarsku i Rijeku, gdje su se također istakli kao
vrsni brodograditelji. Brodograditelj Katalinić svojim znanjem, inicijativom i
poduzetnošću dao je veliki doprinos razvoju riječke brodogradnje. Katalinići iz Kaštel Staroga i Novoga koji su se
bavili pomorstvom spominju se u XVII. stoljeću. Stjepan Katalinić tužio je 1688.
mještane sela Slatina na Čiovu da su opljačkali opremu njegove bracere koja se
nasukala u blizini Slatina. Potkraj XVIII. Stoljeća (1799.) braća Mate i Pave Katalinić prodali su
Domjanu Alfireviću šesti dio mula (gata) koji su koristili s ostalim obiteljima
Katalinić u Kaštelima.
Brodograditelj Nikola Katalinić iz Trogira izgradio je 1800. Mati
Franiću pok. Ignacija iz Kaštel Lukšića braceru zvanu „ Sv. Špiro“, dugu 25
stopa, sedam stopa široku i tri stope visoku, s jednim jarbolom,
nosivosti oko tri tone. Splitski trgovac Dominik Ferancini prodao je
iste godine za 3000 d. lira Mati Franiću koji se obvezao da će navedenu svotu
isplatiti za četiri godine u četiri jednake rate, tek izgrađenu braceru u
brodogradilištu Nikole Katalinića. No, za to vrijeme mora biti Feranciniju na
usluzi za vrijeme berbe ili neke druge potrebe. Paruni braća Mate i Špiro
Franić pok. Ignacija, prodali su u isto vrijeme za 88 dukata, braceru „Sv. Ante
Padovanski“ s jedrima i opremom, parunima Šimi Bašiću i Jurju Devčiću iz Senja. Brat Vicka Katalinića odselio je u Budimpeštu te
je i tamo gradio brodove. Mate Katalinić imao je početkom XIX. stoljeća u
Splitu malo brodogradilište u istočnom dijelu splitske luke. Vjerojatno je to bio majstor Matija Katalinić iz
Trogira koji je 7. IX. 1807. podnio molbu generalu Marmontu, da mu se odobri gradnja
brodogradilišta u Splitu, budući da tada nije bilo moguće u gradu sagraditi ili
popraviti brod te su splitski brodari i brodovlasnici morali odlaziti u
trogirski i korčulanski škver ili onaj u Milni na otoku Braču. Matija je
Marmontu predložio da mu se dodijeli zemljište veličine 70 x 48 mletačkih stopa na obali, na predjelu Lučac, ispod crkve sv. Petra,
vlasništvo istoimene bratovštine. Pri tom se obvezao da će zauzvrat o svom
trošku opremiti brodogradilište za popravak i gradnju brodova nosivosti
2.000-3.000 mletačkih stara. Jakov Katalinić je 1887. u Zadru osnovao škver.
 |
|
Ivan Katalinić,
brodograditelj sa suprugom Palmom Silobrčić
|
Godine 1931. dana 26. V. registrirano je brodogradilište Ante Katalinića
pok. Ivana, (Firm. 410/31); 18. VI. 1931. Brodogradilište Andrije Katalinića
pok. Vicka (Firm. 491/31); te 18. VI. 1931. brodogradilište Ante Katalinića
pok. Vicka (Firm 492/31). Dakle, tada su u Trogiru
djelovala tri brodogradilišta roda Katalinić. Nemamo podatke o njihovu
djelovanju sve do kraja II. svjetskog rata. Iz izvještaja od 30. VI. 1945.
saznajemo da je rad na ovom brodogradilištu od oslobođenja do trenutaka
sastavljanja izvješća bio podijeljen u dvije faze i to do siječnja 1945. kad je
brodogradilište bilo u režiji samog vlasnika, a kasnije je prešlo u režiju
NOO-Trogir i to zbog toga što je vlasnik Ante Katalinić krajem veljače umro od
tetanusa, a njegova nasljednika nije bilo u Trogiru. Rad po mjesecima na
popravcima oštećenih brodova u ovom brodogradilištu odvijao se na sljedeći način:
1. I. popravljena su 3 ribarska broda; 2. II. 4; 3. III. 6; 4. IV. 7; 5. V. 7;
6. VI. 3 ribarska broda. Ovo brodogradilište ostalo je i dalje u režiji Kotarskog
NOO-a jer se ukazala potreba za popravakom još nekoliko brodova. Iz izvješća
sastavljenog tri mjeseca poslije, 31. VIII. 1945., saznajemo da je
brodogradilište sa strane Kotarskog NOO-a u Trogiru demobilizirano te je bilo
prepušteno slobodnoj inicijativi. Sin preminulog vlasnika tada se još uvijek
nalazio u vojsci te je za istog bilo zatraženo oslobođenje kako bi se mogao
nastaviti rad na brodogradilištu.
Brodogradilište je još uvijek posjedovalo strojeve i alat za rad za
koje nije bilo stručnog osoblja da ga pokrene u pogon, što bi znatno bilo doprinijelo
obnovi uništenog brodovlja u ratu. Ante Katalinić (17. X.
1897. – 25. II. 1945.) izučio je brodograditeljski zanat kod svog oca,
također brodograditelja Ivana Katalinića (1869. - 1926.), potom u Korčuli. No,
kako mu je nedostajalo teorijsko znanje, dodatno se
školovao u Malfeti kod Barija u Italiji, tako da je bio jedan od
rijetkih školovanih projektanata i brodograditelja u Trogiru. Valja istaknuti
da je tamo naučio trasirati, projektirati i konstruirati; dobro se upoznao i s materijalima
koji se koriste prilikom izgradnje broda. Najkvalitetniji su ariš, hrast i
česmina za dio broda pod morem, jahor ili brijest za kolumbu, bukva, borovina
ili murva za madire i korbu, čempresovina za jarbole i katarke, jasovina ili
cijepana bukovina za vesla ... Naučio je i kad je koje drvo najbolje sjeći,
„između dvije gospe“: Gospe od Karmela i Vele Gospe, ili „u srid zime“ te
koliko se drvo moralo močiti u moru, sušiti na suncu i potom premazivati
petroljem ili uljem. Ante Katalinić je
brodove projektirao, trasirao i konstruirao. Nacrti brodova koje je
načinio Ante Katalinić, ali i udžbenici iz kojih je učio čuvaju se u Muzeju
grada Trogira. Stari proto Ante Katalinić, zanimljivo je, bavio se i
slikarstvom.
Njegovi nasljednici čuvaju slike koje je naslikao. Član roda Katalinić
u Rijeci, također brodograditelj, imao je talent za crtanje. U rukopisnoj radnoj
bilježnici u kojoj je crtao razne tipove i dijelove brodova, između ostaloga,
nalaze se i crteži portreta i interijera trogirske katedrale.
 |
|
Marin Katalinić, Ivanov,
brodograditelj
|
Željela bih naglasiti da je brodogradnja, ne samo tehnika, već svojevrsna
umjetnost. S kolikom ljubavlju i ushićenjima su stari kalafati govorili o
svojim brodovima, o linijama i zaobljenim plohama, o provama i krmama kao da se
radi o ženskom tijelu? Je li to možda slučaj da neki nacrti izgledaju poput
umjetničkih djela? Valja spomenuti da su trogirski brodovlasnici, poput
obitelji Ivčević, Puović, Moretti, Kalebota i Sentinella naručivali slike
svojih jedrenjaka. Brodogradnja je ne samo tehnika već i kultura u najširem
smislu riječi tog pojma. Ona je imala svoje meštre, domišljate i marljive
radnike koji su imali svoj stil života i sustav vrijednosti, zdušno predani
poslu kojeg su voljeli. U brodogradilištu Katalinić sagrađeni su sljedeći
brodovi: a) Teretni brodovi tipa „Zvijezda“ (Stella). Prvi brod sagrađen je za
Lalu iz Kaštel Lukšića (druge podatke o vlasniku nemamo), porinut je 2.¸XI. 1938..,
nosivosti 6 vagona (60 toma), dužine Lpp=14,3 m. Drugi brod istih
karakteristika, ali podignutog pramčanog skoka palube radi viškoga kanala,
građen je za Borčića iz Komiže. Porinut je 1938. pod imenom „Kamik“, prodan
kasnije braći Andriolić u Slatine, preimenovan u „Otac Roko“. Treći brod tipa
stella građen je za Zadranina Rossia 1942. I 1943. godine. Kako je vlasnik u
rujnu 1943., ili nešto prije, otišao u Italiju, a za vrijeme okupacije Nijemaca
nije se moglo raditi i da se htjelo, brod je ostao nedovršen u veoma dobrom
stadiju gradnje. U veljači 1945. meštar Ante Katalinić umire od tetanusa te su
brod poslije rata dovršili brodograditelji iz Betine pod imenom „Borba“. Brod
je kasnije preimenovan u „Pirovac“, dužina broda L=18,5 m, nosivost 7 vagona
(70 tona). b)Pilotski brodovi: prvi je građen za Grgićeve iz Vranjice 1930.
godine pod imenom „Marica“, a drugi za Grubićeve, također iz Vranjice 1931.
godine. c)Regatni krstaši „Vltava“ i „Vladimir III“; Vltava je za Yachting club
„Praha“ dovršena 15. rujna 1935. godine. Pobijedila je na regati koju je
organizirao „Jugoslavenski Yachting club „Labud“ iz Splita. Vladimir III građen
je 1936. za Vladimira Pezidera Sriću iz Zagreba; karakteristika L= 11,2 m,
istisnine 8.400 kg, pomoćni
motor Thornykroft 8 KS. d)Luksuzni motorni brodovi „Pharos“ i „Lidija“; „Pharos“ je građen 1935. godine, L=8,4 m, motor „Fiat“ 40 KS, brzina v=16 čv.; „Lidija“ 1937 godine, dužine L=8 m, motor 24 KS, brzina 10 čv. e)Pasare; ona obitelji Aržić dugo je bila vezana pod tvrđavom Kamerlengo (sačuvane su linije tog broda). f)Značajna djelatnost Ante Katalinića do početka Drugog svjetskog rata bila je ugradnja brodskih motora u postojeće brodove na jedra, stelle, bracere, leute, trabakule, itd. u suradnji s tvornicom motora MAN iz Augsburga. Ante Katalini snimao je brodske linije i ostale potrebne podatke te ih slao MAN-u koji je poslije analiza slao motore, osovine i propelere s pripadajućom opremom. Od te zarade, koja je bila znatna, Ante je 1938. godine kupio električne strojeve banseng (kružna pila) za pilanje balvana, rebara, itd. te planju za obradu velikih elemenata. Nažalost, nije dugo uživao raditi na ovim odličnim strojevima; došao je rat, Ante je umro, brodogradilište je nacionalizirano, a strojevi su odneseni u Split. Obiteljska brodograđevna tradicija nastavila se jer je sin Ante Katalinića, dipl. ing. brodogradnje Marin Katalinić, svoju brodograditeljsku djelatnost nastavio u novoosnovanom brodogradilištu „Jozo Lozovina-Mosor“ u Trogiru. Muzeju grada Trogira poklonio je veliki broj brodograđevnog alata: letvice za crtanje, krivuljari, trobridno mjerilo, drvo, mjerilo na sklapanje u inch, škvara cota, šestar, poluokrugla dlijeta (lita), dlijeta (lita), skošur (kacabrokva), kovačka kliješta, visak (flumbin), svrdla, macola kalafatska, skošur, stegača, ključ za davanje puta pili, mlat sa ušima, planja (inkaštar), planja sa ovalnom šjoletom, planja, (šuvraman), planja (zgrošin), planja, šegac, tesle, bradva, rafet, boceli, uteg za letvicu – za crtanje brodskih linija, polumodel “Stelle”.