CRKVA SV.MARTINA ( SV.BARBARE)

CRKVA SV.MARTINA ( SV.BARBARE)
Krešimir Regan,Branko Nadilo

izvor: http://www.casopis-gradjevinar.hr/~hsgiorg1/gradjevinar/assets/Uploads/JCE-60-2008-03-06.pdf

Iz glavne se gradske ulice, neposredno uz gradsku ložu, ulazi u najstariju sacuvanu trogirsku crkvicu, pomalo izgubljenu u presvođenoj ulici, a nju svrstavaju među naše najljepše predromanicke i ranoromanicke crkve.
To je minijaturna trobrodna bazilika (12 x 7 m) razdijeljena kolonadama. U sredini, kako se cini, iznad traveja pred oltarom nalazila se izvorna kupolna konstrukcija zvonika, o cemu svjedoci pokrovom prekriven otvor u svodu. Nekad je bila ukrašena ranosrednjovjekovnim freskama koje su sacuvane u neznatnim tragovima i presvocena križnim svodom koji je tada bio vrlo rijedak u zapadnim crkvama O crkvici se mnogo pisalo, ali su je brojni autori razlicito datirali, u rasponu od 9. do 11. st. Prvi je o postojanju zvonika, koji je vjerojatno bio nalik onome na crkvici Gospe od Zvonika u Splitu, pisao Cvito Fisko-vic na temelju rukopisa Chiesa di Traù (Trogirske crkve) nepoznatog autora iz Garanin Fanfognine knjižnice i službenog izvješca pohoda trogirskog biskupa Didaka Monole koji je 1756. izradio tajnik Marko Perojevic. Perojevic ujedno spominje i oltar Sv. Barbare među južnim stupovima, prenesen iz crkve s lokaliteta Travarica, po kojemu se crkva umjesto Sv. Martin naziva Sv. Barbara.

O crkvi je pisao i Tomislav Marasovic ] i svrstao je u građevinu koja ujedinjuje dva osnovna tipa crkava – longitudinalnu baziliku i centralno orijentiranu crkvu s kupolom. Ne vjeruje u postojanje središnjeg zvonika vec drži da je to bila kupola, a crkvu svrsvrstava u sredinu 9. st., a možda i prije, na pocetak karolinškog razdoblja. Dodaje da rusticnosti pridonose kapiteli stupova preuzeti iz antickih građevina, ali dodaje kako su rezultat jedne obnove iz 17. st., a ne vrlo raširene prakse u to doba u našim krajevima. U crkvi su pronađena dva vrlo stara natpisa. Jedan je kamena greda iz oltarne pregrade, uzidana u stubu pred oltarom, s latinskim tekstom koji u prijevodu glasi: "Tko god vec želi znati obnovitelj djela Petar se zove (a) njegova žena Dobrica i u cast tolikih oceva ovdje su prvi posve ceni". Drugi je na nadvratniku glavnoga crkvenog ulaza i njegov je prijevod: "Uime Gospodnje ja Majo (ego Maius) skupa s rođakom mojim Petrom odlucili smo za spas duše naše ovaj hram izgraditi."

Na temelju tih natpisa i na temelju zapažanja unutrašnjih graditeljskih proporcija i ostataka, Radoslav Bužancic zakljucuje da je sadašnja crkva Sv. Martina odnosno Sv. Barbare ranoromanicka građevina iz druge polovice 11. st., a da je jedna od pregradnja ili izgradnja u predromanickom stilu izvedena približno 1000. godine. Ranoromanicka crkva u cijelosti slici crkvi iz vremena gradnje iako nisu sacuvani zvonik(njegovo postojanje potvrđuje podnožje nad drugim travejom) i oltarna pregrada. Ipak istraživanjima je otkrivena slojevitost izgradnje koja u sebi krije elemente prijašnjih višekratnih pregradnja. Predromanicki je Sv. Martin obnovljen u duhu novoga stila koji je skupa s hrvatskim vladarima krocio u dalmatinske gradove u šezdesetim godinama 11. st. To se posebno vidi po impostima (ležajevima) lukova na unutrašnjem zidu procelja. Upravo uspoređivanjem imposta može se zakljuciti da je srednji brod bio nešto uži, a lukovi arkada malo niži.Pregradnjom se dakle nije mijenjao samo bacvasti svod u križni, vec je temeljito preoblikovan i cijeli srednji brod pa je unutrašnjost crkve potpuno promijenjena. Ni Bužancicu nisu jasni razlozi tolikih zahvata, ali pretpostavlja da su potaknuti boljim bazilikalnim svjetlom u unutrašnjosti jer prijašnji središnji brod vjerojatno nije bio nadvišen vec pokriven dvostrešnim krovom, kako je to slucaj sa zadarskom crkvom Sv. Lovre ili crkvom Sv. Eufemije u Splitu. Teze o ranoromanickoj temeljitoj obnovi potkrijepljene su rasporedima unutrašnjih niša što se ne slažu s arkadama te lezenama i pojasnicama srednjeg broda koje pripadaju razlicitim konstrukcijskim i oblikovnim rješenjima Posebno su temeljito analizirani natpis i oblikovanje nadvratnika ulaznih vrata. Zakljuceno je da je gradnju poduzeo prior Maius sa svojim rođakom Petrom. Navedeno je da secmožda radi o Madiju, pripadniku zadarske patricijske obitelji Madijevca, prioru i prokonzulu koji je vladao bizantskom Dalmacijom od 986. do 1000. godine. Tu je neobicno isticanje ne odviše bliske rodbinske veze (cognatu meos Petrus) pa se tvrdi da je to bila neka iznimno znacajna osoba. Mogao je to biti Krešimir III., kojemu je navodno crkveno ime također bilo Petar, djed Petra Krešimira IV., koji je sjeo na prijestolje 1000. nakon trogodišnje borbe sa svojim bratom Svetoslavom. Upravo je u Trogiru te godine, prema kronici Ivana Đakona, poraženi Svetoslav docekao dužda Petra Orseola, priznao mu upravu nad dalmatinskim gradovima i predao mu svog sina kao taoca. Na temelju te analize vrijeme bi gradnje predromanicke crkve bilo smješteno tocno u 1000. Godinu ili koju godinu prije ili poslije . Bez obzira na vrlo argumentirane dokaze o temeljitoj pregradnji crkve u 11. st., prilicno je nategnuto, iako i vrlo maštovito, tumacenje natpisa nad nadvratnikom, što inace nije rijetkost među našim teoreticarima. Za Bužancica je natpis na nadvratniku stariji od onoga koji je pronađen u srušenoj oltarnoj pregradi. Taj svjedoci o prijašnjoj pregradnji i spominje neku Dobricu, što se cesto uzima kao dokaz za rano hrvatsko naseljavanje Trogira. Ipak natpis na nadvratniku, ako je tocan, ne govori o obnovi vec o gradnji, a ranoromanicku obnovu ne može spominjati natpis s pregrade koja je u toj obnovi srušena. Ne treba takocđer zanemariti ni mogucnost da je Petar koji se spominje u oba napisa ista osoba. Možda su i križno-kupolni svod i polukružne zidne niše ranobizantskog podrijetla, na što može upucivati i naslovnik Sv. Martin, ali samo ako se radi o Sv. Martinu I., papi i muceniku (oko 590.-654.) koji se slavi i u Zapadnoj i u Istocnoj crkvi (spomendan 13. travnja), a ne o Sv. Martinu biskupu (316.-397.) koji se slavi samo na Zapadu i poznat je po svojoj dobroti i pokrštavanju galskih plemena (spomendan 11. studenoga). O ranokršcanskom naslijeđu ipak najviše svjedoce spoliji, kapiteli, rešetkasta prozorska tranzena te nekoliko ulomaka s urezanim latinskim križem ugrađenim u oltar i zidove .

 poslije obnove I.-VII. 2014.....Slike Petar Čavka