PLOCNIK KOD PALACE PAITONI (PAJTUNOVE KUCE)

POVIJESNA POPLOČENJA TROGIRA I OKOLICE
Jasna Dasović

PLOCNIK KOD PALACE PAITONI (PAJTUNOVE KUCE)

Drugaciji uzorak poplocavanja ulice (nego onaj ranije opisan u Ulici Matije Gubca) je u ulici između palace Paitoni i benediktinskog samostana sv. Nikole, gdje se nekada nalazio i sklop biskupske palace. Središnja površina ulice podijeljena je na gotovo pravilna kvadratna polja ravnim pojasevima vecih blokova kamena. Ona su dvjema dijagonalama podijeljena na još manja trokutasta polja koja nisu ispunjena redovima kamenih blokova, vec su oni položeni tako da ponavljaju linije dviju stranica trokuta. Ovako zamršen uzorak ulicnog poplocenja mogao je projektirati i izvesti samo majstor poput Ignacija Macanovića, a plocnik je vjerojatno odavao socijalnu važnost ulice u kojoj je stanovalo ugledno plemstvo.

Povjerenstvo za higijenu grada Trogira, unatoc ranijim pozivima na komunalnu obnovu, tek 1796. godine donosi odluku o poplocavanju pojedinih ulica, prvenstveno zbog zakljucka gradskih lijecnika da je zbog necistih gradskih ulica stanovništvo izloženo opasnosti od zaraza. Istom odlukom planiran je popravak ulice "della Crociera, della cale di San Stefano, di quella di San Pietro, della calle tatileo, di quella conduce alla Madonna dei Carmini, della cale Cerineo, e finalmente: della calle dei volti Andreis". Drugim dokumentima iste godine definirani su troškovi, izvođaci, pa i materijal za obnovu: "kamen (solita cava), pijesak (la sabbia), crvena zemlja (terra rossa), vapno(calcina)". Radovi su izvedeni pod vodstvom državnog inženjera Ivana Nikole Nakića, a započeti su u ožujku 1796. godine.

CRKVA GOSPE KRAJ MORA

Ranokršcanske i predromanicke crkve na Čiovu
Krešimir Regan,Branko Nadilo

CRKVA GOSPE KRAJ MORA
izvor :http://www.casopis-gradjevinar.hr/~hsgiorg1/gradjevinar/assets/Uploads/JCE-60-2008-03-06.pdf

Ciovo se u anticko vrijeme nazivalo Boas ili Buas i to je otok gdje su se protjerivali heretici i tamo povlacili u osamu. Stoga je moguce da mnogi samostanski položaji na tom otoku obnavljaju tradiciju kasnoantickoga pustinjackog redovništva. O ukorijenjenosti te tradicije svjedoci i odredba trogirskog statuta koja zabranjuje naseljavanje Ciova svima osim gubavcima, pustinjacima i ostalim redovnicima.
Najveci se otok trogirskog arhipelaga, ciji je jedan dio danas sastavni dio grada Trogira (a krajnji istocni grada Splita), pocinje naseljavati u 15. i 16. st. Prognanicima pred Turcima.

Ipak na otoku ima ranokršcanskih i predromanickih crkava. Gradu je najbliža crkva Gospe kraj mora koja pripada posebnoj raširenoj grupi dalmatinskoga predromanickog graditeljstva. To je jednobrodna građevina s rašclanjenom unutrašnjošcu i vanjštinom i bez kupole kakvu obicno imaju crkve južnije od Splita i Braca. Mala je crkvica pravokutnog tlocrta i ima pravokutnu apsidu, presvocena je bacvastim svodom i pridržavaju je dva para pojasnica koje rašclanjuju unutrašnje zidne plohe. Rašclanjenost je međutim najuocljivija na vanjskim zidovima, gdje se na bocnim zidovima nalazi po šest plitkih niša, a na zaceljnom zidu apside tri plitke kružno presvođene niše. Sve te niše imaju iskljucivo dekorativnu namjenu.
Građena je najvjerojatnije u 11. st., a uz nju se nekada nalazila nastamba pustinjaka.
Crkva je današnji izgled dobila u 13. st. kada je nadograđena u spomen velike pobjede Trogirana nad Splianima. Nadograđena je tako da je stara crkva postala apsidom nove crkve.
Dimenzije su staroga dijela crkve 8 x 2,8 m, a novoga 4,9 x 6 m. U crkvi su bili vrijedni poliptisi koji se uglavnom cuvaju u pinakoteci crkve Sv. Ivana Krstitelja. Valja reci da je prema tradiciji u toj rkvi prvu misu slavio Petar Berislavic (1475.-1520.), vesprinski biskup i hrvatski ban te jedan od najslavnijih hrvatskih boraca protiv Turaka

Crkva Sv. Vida u Segetu Gornjem

Crkva Sv. Vida u Segetu Gornjem

izvor: http://www.casopis-gradjevinar.hr/assets/Uploads/JCE-60-2008-08-06.pdf

U sada gotovo potpuno napuštenom zaseoku Baradici u Segetu Gornjem,smještenom na uzvisini iznad Maloga trogirskog polja, u okružju starog groblja, smještena je ranoromanicka crkva Sv. Vida. Prema ostatcima anticke turnjavice i svjedovenjima povjesnivara Pavla Andreisa , crkva je izgrađena na ruševinama antivkog gospodarstva. Uz južni se zid crkve naziru ostatci nekih prigradnji, a okolica,koja je u međuvremenu prikladno uređena, nekad je bila pretrpana stećcima i kamenim gomilama s ulomcima keramike i opeka. Crkva se malim dimenzijama uklapa u stil onodobnih ranoromanivkih crkava i vjerojatno potjece s kraja 11. st. U nedavnoj je temeljitoj rekonstrukciji, o kojoj nema nikakvih podataka, istaknuta kamena struktura zidova iako je izvorno vjerojatno bila ožbukana. Zidovi su nerašclanjeni, jedino su vrata na procelju ukrašena natkrivenim i zaobljenim kamenim nadvojom, a apsida zaobljenom nišom. Na nadvratniku su uklesana tri simetricno postavljena rusticna križa. I krov i cetvrtasta apsida natkriveni su kamenim pokrovom, a bacvasti je svod vjerojatno uništen u kasnijim pregradnjama.

To nije bilo moguce provjeriti jer je crkva zatvorena, a u literaturi nema mnogo podataka. O jednoj vecoj adaptaciji pocetkom 20. st. svjedoci i kamena ploca iznad vrata na procelju. Zvonik na preslicu vjerojatno je pridodan u kasnijim adaptacijama, baš kao i mali cetvrtasti prozori pokraj apsida na bocnim zidovima.
Crkva je izgrađena uz trasu rimskoga puta Tragurium-Scardona (Trogir-Skradin), a mnogobrojni rimski ostatci svjedoce da je to bila veca rimska aglomeracija. Naseljavanje je vjerojatno bilo potaknuto I kamenolomom na susjednom brdu Sv. Ilija, gdje se u starom vijeku vadio poznati trogirski mramor o kojemu je pisao i Plinije. Kamenolom je i danas aktivan, ali je s morske strane teško uocljiv. Titular je omiljeni srednjovjekovni svetac (Sv. Vid živio je u 4. st., a prema legendi je mucen pred carem Dioklecijanom), ali mu se kult i na kršcanskom Zapadu i Istoku poceo širiti vrlo rano jer mu je prva crkva posvecena u Rimu u 5. st. Gradnja crkve na rimskim ostatcima ipak može upucivati i na starije podrijetlo toga kultnog mjesta