Tekst i slike iz :
TROGIRSKA TRADICIJSKA BRODOGRADNJA
DANKA RADIĆ
Brodogradilište - škver Košćina jedno je od najznačajnijih trogirskih brodogradilišta i škverova. Bilo
je smješteno na otoku Čiovu.Prvi put spominje se početkom XVI. stoljeća.79 U literaturi se navodi da
je rod
Košćina, podrijetlom iz Grčke, vjerojatno u XVIII. stoljeću doselio u
Dalmaciju, u Trogir, a potom je jedan ogranak roda preselio u Split. No,
Košćinovi su zabilježeni u Trogiru od XVII. stoljeća.Članovi roda tradicijski
su se stoljećima bavili brodogradnjom. Kao kalafati spominju se i u Splitu
1831. Godine; škver „Košćina“, malog, zanatskog kapaciteta, djelovao je u
Splitu sve do početka XX. stoljeća. Valja
napomenuti da je prvo poznatije splitsko brodogradilište bilo brodogradilište
također trogirskog brodograditelja Dinka Ivanka (1859.-1923.) koji je najprije
otvorio malo brodogradilište u Bolu na otoku Braču. Tu je radio do 1887. kada
se preselio u Krilo Jesenice kod Splita. Godine 1889. prešao je u Split gdje se
u početku bavio tesarskim poslovima, potom 1890. podigao brodogradilište u
istočnom dijelu splitske luke.Prema predaji, U XVIII. stoljeću živjela su u
Trogiru, tri brata brodograditelja Košćina, što potvrđuje kamena ploča uzidana
u sjeverno pročelje njihove rodne kuće na Čiovu, nedaleko od škvera na kojem su
radili. Na ploči je uklesan lik Majke Božje od Loreta, a pod njom
tri čekića koja pridržavaju tri ruke. Pri dnu ploče teče natpis: FRATELLI COSCHINA. Ovu ploču
donio je, na povratku s hodočašća, stariji brat Vicko 1750. godine.
Njihovi
potomci raselili su se u Zadar,Trst i Split, ali su se svuda isticali kao vrsni
brodograditelji i pomorci. Nikolu Košćinu, koji je bio poznat kao vrijedan
majstor brodograditelj, spominje i povjesničar Ivan Katalinić „Esistevano due
cantieri per la costruzione dei navigli di cabotaggio, e di lungo corso, uno a
merito lodato in Curzola ch' esiste ancora, l'altro in Traù sotto la direzione
di Nicolò Coschina, che colla pratica soltanto aveva portato quest' arte a
grado tale da far accorrere nazionali ed esteri, e che dopo la sua morte
perdette la celebrità, ed i lavori.“ Nakon smrti Nikoline, njegovi baštinici Tudor, Ivan, pa opet Tudor,
kasniji vlasnik, (obiteljska imena Tudor i Ivan su se često ponavljala),
sačuvali su i održali svoje brodogradilište unatoč sve većem propadanju
brodogradnje kod nas. Na njihovom škveru gradili su se i popravljali veliki
brodovi i mletačke galije za venecijanske brodare, a još više domaći trgovački
brodovi za trogirske pomorske i trgovačke obitelji Ivčević, Guidotti i
Kalebotta. Na brodogradilištu Košćina bilo je zaposleno oko 50 radnika. Gradili
su nove, a istodobno popravljali stare brodove. Iako najviše podataka o
brodogradilištu Košćina datira iz XIX. stoljeća, ono se spominje i u XVIII.
stoljeću. Trogirski knez naredio je 1741. godine Lukšićanima da pod nadzorom
kalafata Košćine iz Trogira nasijeku hrastovine u svome gaju za izgradnju mosta
u Trogiru. Slijedeće godine Lukšićani su morali za potrebe trogirskoga
brodogradilišta isjeći 62 motke. U knjižnici Garagnin-Fanfogna u Muzeju grada Trogira čuvao se brodski
dnevnik bracere iz 1760. godine koju je sagradio u Trogiru Antonio Koschina, a
za plovidbu - prijevoz su je koristili Antonio Ostoich i Matia Scacoz (1760. Libro della brazzera fabricata qui in Traù dal… Antonio Koschina, e dana a navigare a … Antonio
Ostoich, et Matia Scacoz per il traghetto).Pred kraj
XVIII. stoljeća proto Antun Košćina prodao je „kopanj“ nekom brodaru iz
Ulcinja, turskom podaniku za deset lira. Proto Vicko Košćina sagradio je 1781.
za braću Kalebotta i Julija Paitonija veliki brod, 160 kandijskih bačava
nosivosti (zapovjednik broda bio je Petar Kalebotta). Brodograditelj Vicko
Košćina morao je za taj pothvat dobiti posebnu pismenu dozvolu od središnjih
mletačkih vlasti, kako se to vidi iz isprave na pergameni iz 1781. godine I cinque Savii alla Marcanzia, izdane za
vrijeme mletačkog dužda Pavla Raineria. Isprava je i svjedočanstvo dobroga
glasa koji je ovaj škver uživao.
Alvise
Micheli Vitturi sklopio je 1799. godine ugovor s brodograditeljem Antom
Košćinom iz Trogira za gradnju gajete (za prevoz putnika i robe iz Kaštela u
Trogir) od 18 stopa dužine. Košćina je gajetu morao završiti do veljače 1800.
godine. Parun Ante Ivčević iz Kaštel Štafilića, prodao je brod koji je bio u
izgradnji u brodogradilištu Ante Košćine, da bi namirio dug od 100 dukata Grgi
Aranzi iz Kaštel Novoga. Stjepan Kamilov iz Kaštel Kambelovca sklopio je s meštrom Antom
Košćinom ugovor o gradnji gajete duge 25 stopa, s pajolama od pramca do krme,
kormilom s opremom, za 28 dukata. U tu cijenu bila je uključena i jedna stara
barka koju je uzeo Košćina. Meštar Ante obezao se završiti gajetu do 20.
siječnja 1802. godine, a ako je ne završi, platiti sve troškove koji bi zbog
zakašnjenja mogli nastati.Katastar Franje I. iz 1831. Godine bilježi škver (squero) Košćina Ante Teodora
(Coschinna Antonio) koji se nalazio na otoku Čiovu, a protezao se na zemljištu
od 168 klaftera. Na njemu
su bili sagrađeni brodovi za Pučišće, Sutivan, Bol, Vis, Bašku i Split te manji
brodovi za naše ribare i otočane. Izgleda da je škver imao dosta posla i
narudžbi, jer je u rujnu 1877. strojnim bagerom očišćen tamošnji mandrač kako
bi se povećao operativni prostor. Na tom je mjestu u to doba bio također
sagrađen mul dug 35, širok 4 m, zbog kojeg se obitelj dugo sporila sa svojim
susjedima.Sačuvani su podatci o sagrađenim i popravljenim brodovima na
brodogradilištu Košćina od 1871.
do 1908. godine. Prema tim podacima u škveru Košćina sagrađeno je i popravljeno
blizu 500 brodova (482). Od 1892. rad na
brodogradilištu je sve više opadao pa je tako 1905. godine sagrađeno tek 3
broda od 52 tone.93 Vlasnik škvera
uzaludno se obraćao upravi arsenala u Puli i pomorskoj vladi u Trstu moleći da
dobije narudžbe za gradnju i popravak državnih brodova kako su se uobičajeno
davale i drugim brodogradilištima u Trstu i Puli. Narudžbe nikada nije dobio.
Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća škverom je upravljao vlasnik Todor (Tudor)
Košćina pok. Ivana (Trogir, 6. IX. 1869. - Trogir, 16.VI. 1957.). Zbog
ekonomske krize koja je zahvatila cijelu Dalmaciju, pa tako i Trogir, Todor je
otišao „truhom za kruhom“ u Južnu Ameriku te je neko vrijeme radio u
Mihanovićevim brodogradilištima u Buenos-Airesu. Po povratku u Trogir radio je s desetak stručnih radnika, više na popravcima
nego li na gradnji novih brodova. Marinu Geiću pok. Ignacija izdao je potvrdu
da je radio na njegovom brodogradilištu 1918. godine. Na brodogradilištu
Košćina porinut je 1912. godine brod „Tomislav“,
vlasnika Lazanea iz Jelse; 1914. sagrađen je brod „Mariška“ za vlasnika Riboli
iz Milne.Potvrda o isplati kaucije za klapete iz 1921. svjedočanstvo je da su
se u brodogradilištu Košćina gradile klapete („maona za fang i drugi materijal
ča ga grtalica ili kavafang vadu“). Jedna od najljepših i najbržih naših
sportskih jahta, kuter „Magina“ za vlasnika, savjetnika A. Pavlovića iz Splita,
sagrađena je također na brodogradilištu Košćina. Nacrt za ovaj brod bio je
izrađen u Engleskoj.Brodogradilište Košćina, vl. Košćina Todora, registrirano
je ponovo u novoj državi Kraljevini SHS/Jugoslaviji 18. VI. 1931. godine (Firm.
505/31). U brodogradilištu je tada
radio i Todorov sin Ivan (Trogir, 20. V. 1909. - Split,17. II. 1941.), također
brodograditelj, koji je preminuo u veljači 1941. u dobi od 32 godine. Tako se smrću Ivana, ugasila loza Todora Košćine,
vlasnika brodogradilišta. Prerana smrt sina jedinca, ratni
vihori te Todorova starost bili su razlozi da se brodogradilište Košćina počelo
pomalo gasiti. Tijekom Drugog svjetskog rata brodogradilište nije radilo jer je
bio opljačkan materijal i alat brodogradilišta, koje je ujedno bilo oštećeno
bombardiranjem.
Iz izvještaja
od 30. IV. 1945. vidi se da brodogradilište gotovo uopće nije poslovalo. Na
njemu je radio sam vlasnik Todor u dobi od 76 godina te je obavljao samo sitne
popravke na malim brodicama. Od oslobođenja do 30. VI. 1945. U brodogradilištu
je popravljeno samo 3 manja broda za potrebe ribara. Ovo brodogradilište, prije
rata renomirano, zbog pomanjkanja radne snage postalo je potpuno neaktivno.
Brodogradilište bi se bilo moglo osposobiti za rad da je bilo ljudstva i
potrebnog materijala. No, zahvaljujući skromnoj arhivskoj građi koju su sačuvali
nasljednici Todorova sina Ivana, tj. Ivanova kći, gđa Teodora (Tea) Beader,
rođ. Košćina i njen sin Nebojša Beader, saznajemo da je Todor Košćina radio sve
do smrti 1957. godine. Odlukom komisije za ratnu štetu počinjenu bombardiranjem
i pljačkom alata i materijala brodogradilišta Košćina, od 17. XI. 1945.,
vjerojatno je Todor dobio nekakva sredstva za obnovu svog brodogradilišta. Među
ostalim ispravama u obiteljskom arhivu (primjerice presuda Sreskog suda u Trogiru
o vlasništvu čestice zgrade 27/1 u sporu između Košćine Todora, Josipa i
Andrije pok. Ivana, Trogir, 12. V. 1933., te isprave o sporu kojeg je Todor
Košćina vodio protiv Tvornice parketa i pilane d.d. u Karlovcu, 1940. ) nalaze
se: troškovnik istegnuća i popravka broda „Mali Ivo“ vl. kap. Mate Vukovića i brata
Ivana pok. Stipe iz Krila Jesenice; specifikacija poreza na promet proizvoda –
popravke koje je radio na brodovima Todor Košćina (Trogir, 11. VII. 1950.);
nota ribarskom
poduzeću „Lubin“ za popravak i istegnuće leuta „Triton“ (Trogir, 23. VIII.
1950., 10. IV. 1952.);100 račun Injaciju
Marušiću za popravak bateline (Trogir, 17. VIII. 1951.); troškovnik za istegnuće
i popravak motorne lađe „Jadran“ Ribarskoj
vinistarskoj zadrugi (Trogir, 11. VII. 1951., 5.III. i 5. IX. 1952.);
nota potroška Vinistarskoj ribarskoj zadrugi za
razne radnje na njihovim lađama (Trogir, 10. IV. 1951., 5. IV. i 21. V. 1952.);
iskaz potroška Ribarskoj Segetskoj Zadruzi za istegnuće velikih
leuta (Trogir, 14. V. 1952.); nota za isplatu Ribarskoj
Segetskoj Zadruzi za potrebu istegnuća broda (Trogir, 10. II. 1952.
i 12. VII. 1952.); nota
potroška za istegnuće broda „Lubin“ (Trogir, 3. XII. 1952.); račun za izvlačenje jednog leuta Konstruktoru
gradilišta 150 (Trogir, 20. IX. 1953.); troškovnik za istegnuće i popravak motornih lađa (Trogir,
1. X. 1953.);
iskaz potroška za istegnuće i popravak velog i malog leuta te nota Ribarskoj
Šoltanskoj Zadruzi za istegnuće motorne lađe bez nadnevka. Sačuvan je i popis nadnica, no, na
žalost bez nadnevka, iz kojega saznajemo da su u brodogradilištu Košćina radili majstori: Augustin, Andre, Ivo, Nikola Russo, Injaci Russo,
Marin Geić, Ivan Gabre, Vicko
Stela, Dinko Miše, Toma Radić, Mijo Slade, Bože Elez i Lovre Guina. Brodogradilište (škver) Košćina prestalo je fizički postojati sedamdesetih godina prošlog stoljeća
kada je donesena odluka
od nadležnih organa da se izgradi cesta do Slatina zbog čega je nasuta uvala u
kojoj je škver obavljao svoju djelatnost. Posebnu cjelinu obiteljske zbirke
Košćina čine fotografije brodogradilišta Košćina, njegovih vlasnika (obiteljski
albumi) te dio alata iz ovog nekoć nadasve poznatog brodogradilišta:bocel, škvara
cota, bužarjola, dlijeto (lito), viola (N°0105), francuski ključ, mezzomariner,
Planja Joh.weiss sohn.Wien, natezač za konop od sajle, bradva, šestar pipalo,
obuhvatni šestar, bat, šilo, tesla, svrdlo, planja s ovalnom šjoletom, planja,
planja (spužarjola), let lampa. Dio alata otkupio je Pomorski muzej u Splitu
1956. godine (macola, lito za stupanje, bradva, kompas,
svrdal i čekić za nabijanje oplate).
*********
Velimir Bešić27. listopada u 17:24
Porinuće krstaša "VLTAVA" vlasništvo Yacting club "Praha". Sagrađen je u Brodogradilištu Košćina u Trogiru 1935. godine.
